Who I am

Part 1 "Beginning"

Nikad nisam sanjao ovakav život ali jednostavno se dogodilo. U samo mjesec dana više ništa nije bilo isto, izgubio sam sve za što se vrijedilo boriti samo zato što sam bio na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ništa me više ne može spasiti, nijedna osoba na ovome svijetu mi ne može pomoći, svoj stari život više ne mogu vratiti. Moji dani bliže se kraju, uskoro ću napustiti ovaj svijet no prije nego zauvijek odem ispričat ću vam kako je sve počelo. Hmm odakle da počnem, vjerovatno od početka.

Godina je 2012., završio sam srednju školu i upisao fakultet prava u Parizu. Podršku obitelji nisam imao jer sam roditelje izgubio kad sam imao 4 godine tako da ih se slabo sjećam. Najbliža rodbina odbila je skrbništvo tako da sam do svoje 18 godine živio kod udomitelja. Zahvalan sam im na svemu što su učinili za mene i što su mi pružili obrazovanje i odgoj. Opisujući vam svoje djetinjstvo zaboravio sam da se predstavim, moje ime je Jack Wenger. Rodio sam se u Hrvatskoj, stoga sam odlučio da naučim hrvatski jezik i napišem vam ovu priču na već spomenutom jeziku. Majka je bila Hrvatica a otac Amerikanac, zato mi ime nije hrvatsko. Hrvatsku sam napustio sa 4 godine te sam bio posvojen jednoj francuskoj obitelji u gradiću Lyonu. Svojim 'roditeljima' obećao sam da ću se redovito javljati iz Pariza te im slati pisma svaka dva tjedna. Uz velike izume poput mobitela i računala, moja obitelj je više vjerovala pismima te se držala dugogodišnje obiteljske tradicije koja u komunikaciji ne preferira nikakav oblik dopisivanja osim pisma. Pravo nije bilo moj prvi izbor u životu, obožavao sam povijest te sam se nekako vidio u tim vodama možda kao profesor ili arheolog. Imao sam mogućnost da idem tim putem ali nisam upisao gimnaziju jer sam bio loš učenik u vezi nekih predmeta i nisam htio osramotiti obitelj. Nakon dugo traženja nekako sam odabrao pravo i eto sad sam u Parizu. Prijateljstva sam teško sklapao i nisam imao puno prijatelja. No ipak družio sam se sa dvojicom vršnjaka koji su bili moji najbolji prijatelji a kasnije i suborci. Jedan se zvao John a drugi Peter, bili su autsajderi kao i ja te smo brzo pronašli zajednički jezik. John i ja smo bili cimeri te smo dijelili stan u Parizu pošto smo zajedno pohađali pravo, Peter je studirao slikarstvo te stažirao u Louvreu. Jednog popodneva čitao sam enciklopediju vezanu za povijest Francuske, naravno povijest mi je još uvijek bila tajna ljubav. Zatim je netko pokucao na vrata, iznenađeno sam se prenuo iz dotadašnjih misli i otvorio vrata. Poštar mi je uručio pismo koje je stiglo iz Hrvatske, bio sam šokiran. Znam da tamo nisam dobrodošao a ipak mi pišu. Otvorio sam i pročitao ga tri puta jer još uvijek nisam bio svjestan zašto mi pišu nakon toliko godina. U pismu je pisalo da je umrla majčina sestra navodno posljednja bliža rodbina sa majčine strane, bila je udovica i nije imala potomaka te sam dobio poziv da dođem u Hrvatsku i preuzmem nasljedstvo koje mi je ostavila. U tom trenutku nisam znao gdje sam, bio sam izgubljen, zašto bi me spomenula u oporuci kada je prije 16 godina odbila skrbiti o meni. Dugo sam sjedio i razmišljao što ću napraviti, kao osoba bio sam znatiželjan i dio mene je htio da pođem ali ona druga polovica osjećala je mržnju,razočaranje i htjela je da ostanem. John se vratio kući, odlučio sam prešutiti ovaj neočekivani posjet te smo razgovarali o raznim društvenim problemima koja pogađaju današnji svijet. Nisam mogao zaspati, misli su mi bile fokusirane na pismo i bio sam zaokupljen mišlju što bi to mogao naslijediti, nakon dugog razmišljanja zaspao sam oko 3 ujutro. Te misli proganjale su me tjednima te sam odlučio ispričati to udomiteljima i čuti što oni misle o tome. Njihovo mišljenje bilo je da pođem u Hrvatsku i preuzmem nasljedstvo te da nemam što za izgubiti. Tijekom vožnje do kuće razmišljao sam ponovno o svemu i donio odluku da ću poći ali ne sam, nakon dugog nagovora John i Peter pristali su na neočekivano putovanje ali pod jednim uvjetom, da putujemo autom....

Kraj prvog nastavka, drugi objavljujem uskoro.