Who I am

Part 2 "Unexpected Journey"

Pristao sam na uvjet znajući da se obojica boje leta avionom. Krenuli smo u zoru kada je bila najmanja gužva, čekalo nas je dugo putovanje. Osjećaj je bio neopisiv, vratiti se u rodnu zemlju nakon 16 godina. Sa sobom smo ponijeli samo ono najosnovnije, nismo imali namjeru ostajati duže od tjedan dana pošto su nas čekale fakultetske obaveze. Nisam ni slutio da će mi upravo ovo putovanje promijeniti život zauvijek. Stigli smo nakon dva dana vožnje, naša konačna destinacija bio je grad Split. Tamo je živjela majčina sestra i tamo sam trebao čuti sve pojedinosti oko oporuke. Adresa se nalazila u pismu te smo lako pronašli put do njezine kuće. Ključevi su mi poslani poštom pa nije bilo problema oko ulaska u kuću, bila je to kuća sa oko 6 soba, 2 kuhinje,3 toaleta poput nekakvog hotela. Na trenutak sam pomislio da sam možda naslijedio kuću što bi i dan danas volio da se dogodilo ali eto nisam bio te sreće. Uzeo sam pismo te ukucao broj koji je bio napisan i nazvao čovjeka koji je poslao pismo, rekao je da će stići za pola sata. U iščekivanju smo se raspakirali te proučavali svaku sitnicu u kući. Nakon pola sata stigao je čovjek noseći samo dvije velike koverte bijele boje, predstavio se te smo sjeli za stol. Rekao mi je da se moje nasljedstvo svodi na ove dvije koverte koje mi je predao a kada sam ga pitao za kuću izjavio je kako zbog velikog zaduženja kuća ide na aukciju. Bio sam bijesan što sam prevalio ogroman put samo da bi naslijedio nekakve gluposti u kovertama, stoga ih nisam odmah ni otvarao. Ustao sam od stola i izašao iz kuće na zrak, prošetao sam razmišljajući o svemu, glavna misao bila je što je to u koverti tako bitno da sam morao doći čak iz Francuske. Nakon duže šetnje vratio sam se, čovjek je u međuvremenu otišao, Peter i John su otišli do grada da kupe namirnice jer u kući nije bilo ničega što se hrane tiče. Sjeo sam ponovno za stol gledajući u koverte koje su još uvijek netaknute stajale na stolu, vođen znatiželjom otvorio sam prvu. Isprva pomislio sam da je nekakva šala, u koverti se nalazila crna kutijica a u njoj prsten sa likom vuka. Nadajući se boljem uspjehu otvorio sam drugu kovertu, tamo se nalazilo pismo koje je napisala sad već pokojna teta. Datum na pismu dao je naslutiti da ga je napisala prije tjedan dana, pročitao sam ga samo zato da saznam razlog zašto sam stigao samo zbog jednog prstena. Pročitao sam ga par puta, svaki put temeljitije tražeći još nekakav detalj koji mi je prije pobjegao. Zaledio sam se, nisam se mogao pomaknuti, pismo mi je ispalo iz ruku te sam se zamalo onesvijestio. Ono što je pisalo u pismu se i dan danas sjećam, te riječi se ne zaboravljaju. Iako se dosada nisam koristio dijalozima jer smatram da bi ovu priču odužili a ja ionako imam malo vremena, no ipak ću vam citirati sadržaj tog pisma.

" Dragi Jack,

Znam da mi nikada nećeš oprostiti što sam odbila skrbništvo nad tobom prije 16 godina ali samo želim da znaš da sam imala određene razloge za taj čin. Ne ponosim se time što sam učinila ali prošlost ne možemo vratiti, želim da znaš da te nikada nisam prestala voljeti i da sam uvijek mislila na tebe.

 Ono što moraš znati je da si drugačiji od drugih, nisi kao ostali ljudi. Vjerovatno se ne osjećaš tako ali to je zato što su promijene vidljive tek kada napuniš osamnaest godina. Prsten koji sam ti ostavila je prsten preobrazbe, zbog svojih vještina koje te čine drugačijim imaš tu moć da se preobraziš u vuka. No da bi se preobrazio nije samo dovoljno staviti ga na prst, prije nego što ga staviš dva puta ga zavrti u rukama.

 A sada ono najvažnije, prsten mora biti isključivo u tvome vlasništvu jer ako ga bilo koja druga osoba dodirne odmah i umire. Prsten je prokletstvo koje našu obitelj 400 god. proganja a samo ti ga možeš okončati. Jedan od najvažnijih uvjeta je da nemaš potomke , jer to je jedini način da zauvijek zaustaviš širenje kletve koja je davno bačena.

Zapamti ako prekršiš uvjet prokletstvo se nastavlja na tvog slijedećeg potomka, a ako skineš prsten i ne nosiš ga u roku od 24 sata umireš ti a prokletstvo se nastavlja na prvu osobu koja dođe do prstena."

Još uvijek me prolaze trnci kada se sjetim tih riječi. Nikada nisam ni pomislio da ću naslijediti ovakvo nešto. Pospremio sam pismo u svoj ruksak a prsten sam stavio na ruku i otišao na spavanje ne dočekavši Johna i Petera da se vrate......