The Boarding School

0.1

Ne ponovo. Neće biti uhvaćena ponovo.

Brojala je odkucaje srca. Jedan, dva, tri.. pet... devet..dvanaest.

Koraci su se sve više približavali.

Bila je uplašena. Da, po prvi put u svome životu, bojala se nečega. Naravno, nije prvi put da joj se ovako nešto dešava, ali ovaj put je drugačije. Imala je sva prava da se boji.

Ubrzo je začula glasan metalni zvuk, nedaleko od nje. Trznula se i napravila sličan takav zvuk.

Sada sam gotova.

Nema nazad.

Uhvatiće me.

Misli koje su okupirale njenu glavu. I mislim da je bila u pravu. Bar oko onog dijela da će biti uhvaćena.

Neko je otvorio poklopac kante za smeće, slatko se nasmijao i uz glasan kikot rekao:"Napokon si našla svoju sredinu, kradljivice."

* * *

Visoka, crna ograda, obrasla šibljem. Nešto na šta ćete se teško popeti. Tačnije, nešto na šta se nemoguće popeti.

Bezbjednost je ključna riječ. Ili ipak, zatvor?

Ispred sive, stare zgrade, stajalo je troje na prvi pogled civilizovanih ljudi. Ili bar dvoje od njih je bilo civilizovano.

Razgledali su zgradu iznova i iznova, pokušavajući da shvate šta je toliko posebno u njoj i zašto izgleda potpuno drugačije nego na sajtu.

Ali izgled može da zavara ljude. Nekada treba da obratimo pažnju više na unutrašnji izgled nego onaj spolja. Ipak, izgled je nekad ono što je presudno. Kao u ovom slučaju.

Da su se ovi ljudi okrenuli i otišli čim su ugledali užasavajući izgled ove zgrade, ja sada ne bih ovo vama prepričavala.

Oni su ipak odlučili da krenu ka ulazu, ne osvrćući se. Dobro, jedno od njih se osvrnulo. Ali samo na kratko. Samo da zapamti kako izgleda svijet spolja, kako izgleda život van ovog zatvora, jer imala je osjećaj da dugo neće moći da ga posmatra i proživljava.

Prolazili su pustim hodnicima. Zidovi su bili svježe okrečeni i na njima su se nalazile slike nekih njoj nepoznatih ličnosti. Hodali su po crvenoplavom tepihu. Sve je bilo drugačije od onoga na šta ja ona navikla. Sve je bilo tako uvrnuto.

"Da li ovdje postoji jedna jebena osoba koja će da nam pomogne ili ćemo da hodamo ovim hodnikom dovijeka?" Do sada su šutke hodali, ali napokon jedno od njih je prekinulo tu neprijatnu tišinu. Ona naravno.

"Strpi se, Molly. Rekao sam da znam put. I ne, ne smiješ da psuješ." Da li očevi uvijek moraju da budu tako iritantni?

I tako su u tišini nastavili da hodaju. Katkad bih se začuo neki šum, neko kuckanje.. koje bi probudile razne sumnje. Jedna od njih bila je da se čovjek sa slike pomjerio, što dakako nije moguće. Da li je?

"Daniel, mislim da smo se stvarno izgubili. Možda bi trebalo da pitamo nekoga za pomoć." Glas razuma u ovoj porodici, upravo je progovorio pokušavajući načiniti situaciju manje napetom.

"Ne, nismo. Znam put." Odgovorio je drsko i tako sigurno u sebe da bi čovjek pomislio da zna sva znanja ovog svijeta.

I tako, još dvadeset minuta proveli su idući u krug hodnikom, nesvjesni toga. Ali tvrdoglavi magarac je morao i dalje da tjera po svome. Ipak, i magarci nekad znaju da popuste i priznaju svoju grešku. Jedan u milion slučajeva, naravno.

Odlučili su sa uđu u prvu prostoriju koju su ugledali. Izgleda da to i nije bilo tako loše. zatekli su čovjeka kako sjedi udubljen u neke papire. Činilo se jako važno.

Objasnili su mu svoju pogubljenost u prostoru i zatražili pomoć. On se, sudeći po svemu, nije dvoumio oko toga da im pomogne.

"Jadni ljudi, jadni ljudi, jadni. Sve vrijeme su kružili, umjesto da prođu kroz drugi hodnik. Ja ću da vam pomognem. Jadni ljudi, jadni." Stari, proćelav čovjek, govorio je pokazujući im da krenu za njim.

Napokon, stigli su do odredišta.

Predhodno pokucavši, ušli su u prostranu prostoriju, veoma lijepo uređenu. U jednom ćošku nalazio se radni sto sa računarom na njemu, dok se u drugom ćošku nalazio mali braun ormarić. Ispred stola bila je crvena sofa i dvije fotelje. Prozor je gledao na ogromno dječije igralište. Izgledalo je tako lijepo, tako nestvarno. Da li je moguće da takvo igralište ovdje postoji?

Čovjek crne kovrdžave kose, u ranim tridesetima je ustao sa stolice i prišao im.

"Oh stigli ste, očekivao sam vas malo ranije." Rekao je on, pružajući ruku ka Danielu. Daniel ju je rado prihvatio klimajući glavom. Ugledavši starca, namrštio se. "Nadam se da vas Herman nije smorio svojom glupom pričom. Molim vas, sjedite." Pokazao je rukom na sofu, a zatim i prstom pokazao Hermanu da izađe.

"Ne, nije, zapravo se veoma lijepo ophodio prema nama." odgovori Daniel sjedajući na jednu od dvije fotelje dok su se djevojke smjestile na kauč. "Zapravo, pokazao nam je malo i okolinu."

"I kako vam se čini?" upita čovjek, pogledavši najprije djevojku crne kose boje uglja i zelenih očiju, veoma lijepo obučenu. Zavisi šta vi podrazumijevate pod 'lijepo obučen'. Ako pod tim mislite na malo kurvastu odjeću, onda se ona obukla baš po vašem ukusu. I ne, nemojte pomisliti da je Molly neka razmažena kurvica, koja misli samo na odjeću, jer ona to nije. Kao što prehodno spomenuh, spolja je ono što ljudi žele da vidite, a iznutra ono što će oni sami da odluče da li ste dovoljno vrijedni da vam pokažu pravu unutrašnjost.

"Jako je lijepo. Ali nisam siguran da bih se ja baš ovdje mogao snaći. Znate, gospodine Lidern ovdje ima tako mnogo prostorija. Da nije bilo gospodina Hermana, ne znam kako bi smo dobasali dovdje." Molly iznervirano prevrnu očima. Ovaj čovjek je prije samo pola sata govorio kako on zna put i kako im ne treba ničija druga pomoć. 'Magarac ostaje magarac' pomisli Molly.

"Pa drago mi je da vam se sviđa. Kada se naviknete, prostorije nisu problem. Želim da znate da ostavljate ćerku u dobrim rukama. Ovo je upravo ono što joj je potrebno da ne bi završila.. znate već gdje. Dobro ćemo da se brinemo o njoj." Gospodin Lidern se uljudno nasmiješio.

Sljedeća rečenica koju je on izgovorio je preokrenula život Molly naopačke. Bolje bi bilo da on nikada nije izgovorio te riječi, jer sada.. Sada bi sve bilo drugačije.

"Dobrodošla u Internat Lidern, Molly Gray."

Ovo sam napisala prije sedmicu ili više i nešto me trenutno mrzi da ispravljam greške, čitam ponovo i uvjeravam se da je okej.

To bi me samo još više natjeralo da mislim 'pa ovo je grozno, ajde da obrišem priču'. To mi se desilo i sa prvom koju sam pisala dvije godine ranije.

Kakav vam je novi cover? Meni se iskreno ne sviđa nešto, nisam dobra u pravljenju covera.

Da li neko može da mi napravi?

Hvala curama koje su komentarisale prošli nastavak. To mi jako znači.

Vote, kom? :)