Misli prosječnog sanjara

Osvrt na užasnu 2015-u godinu, velika promjena u 2016 ♥

Mislima se vraćam u 2015-u godinu.

Vjerojatno ću ju pamtiti kao i 2014-u, tmurnu, mračnu, dosadnu i lažnu.

Nešto se skriva duboko u mome srcu, ne dopuštam nikome da otkrije u kakvom stanju se zaista nalazim. Osjećaji su varirali od osjetljivog do preosjetljivog,nema ništa između.

Ja - izgubljena, emocije koje ispoljavam su lažne. Iz dana u dan osjećam da vrijedim sve manje i manje. Dobro odglumim da sam sretna, ali noć je bila uz mene. Samo note noći i 4 zida su znali tko sam zaista. Glazba koju slušam i rečenice koje opisuju moj život nanose još više soli na ranu koja zjapi. U jednom danu koji prođe nakupi se dosta loših misli, a noć me čeka da zajedno provedemo vrijeme tugujući. Slušam vjetrova jecaj i osjećam hladnoću koju donosi društvo i mjesto u kojem živim. Nisam nikad pomislila da ću se osjećati ovako usamljeno. Kritiziram previše sebe, osuđujem život, želim neku promjenu. Ništa lijepo se ne može dogoditi odjednom. Ljepota života ne može pasti s neba kada god mi to poželimo. Treba čekati. Tko čeka, taj i dočeka. - kažu.Čekam,čekam i čekam, no nema nekih konkretnih promjena. Ne vidim da su tmurni oblaci ne stali, još ne vidim onu savršenu dugu poslije kiše. Nema je.

Zatvorena sam u sobi,uopće ne vidim razlog zašto bih izašla vani i dodala malo čari socijalnom životu koji je već dovoljno ugrožen. No onda kada zađem, otišla bih do jedine prijateljice koju imam, udaljenu nekih dvadesetak minuta od moje kuće. Dogodi se da i to druženje pokušam izbjeći. Ni njoj, ni bilo kome nisam mogla objasniti da nisam spremna za promjene. Volim samoću. Bar znam da u samoći moj smisao za humor neće biti jadan, jer ga jedino ja mogu shvatiti, a nitko drugi neće biti tu da ga pokuša dešifrirati.

Hodam trnovitim putem, zovem ga tako jer vodi ka školi. Samim ulazkom u tu zgradu osjećam da je sve oko mene lažno. Osobe koje me zagrle radi reda, kažu da sam im nedostajala. Kako mogu nedostajati tebi , pa mi uopće ne razgovaramo toliko da osjećamo nostalgiju jedno za drugim!?

Kada pomislim na srednju školu, u istome trenu pomislim na prvi razred, koji je bio jako težak. Više težak po pitanju društva, a nešto manje po pitanju gradiva. Izašla sam iz škole, za koji minut sam se već našla u 'busu.

Bacam pogled i pomislim >> Ima li negdje mjesta za mene? <<

Većina koja brže uspije sjesti čuva mjesto prijateljima. Pa opet pomislim u sebi >> Lijepo od njih, ali ja nemam takve prijatelje, a i oni s kojima se družim imaju nekog važnijeg od mene <<

Opet ne znam. Možda ih imam, no ubjeđujem sebe da nikome nisam važna u životu, i udaljavam se sve više od ljudi.

>> Danas ideš kući pješice. Imam nekog posla, ne mogu doći po tebe << ,reče tata preko telefona. Slušalice u uši i kreniiii! Obično slušam rap i tekstove koji opisuju moj život. Lagano ispustim suzu i pazim da me netko ne ugleda uplakanu. Više se suzdržavam, nego što plačem. Valjda zbog toga osjećam da me nešto jako steže u grlu. Ulazim u kuću, pozdravim roditelje sa veeelikim, lažnim osmijehom, raspremim se, zatim naučim što trebam. Koncentracija postaje sve slabija. Uzmem jastuk i počnem prigušeno plakati, stezanje u grlu postaje jače.

Probudim se ujutro i ponovno se vrti sve u krug.

Ja, kao osoba - ne mijenjam se.

Prijatelji - nema ih. Osuđujem sebe, život, vrijeme u kojem sam rođena.

GOODBYE 2015. WELCOME 2016.

Počinjem se buditi sa razlogom i svako jutro se zahvalim što se probudim živa i zdrava. Imam drugačiji pogled na svijet. Odlučujem da ću živjeti svaki dan od srca, stvarati lijepe uspomene koje će mi ostati u sjećanju. Čemu tuga kada mi neće pomoći? Svjesna sam zašto živim. Također sam svjesna da imam ljude u životu koji me znaju usrećiti. Ne osjećam se usamljeno kao nekada. Želim provesti što više vremena sa prijateljima, bez obzira na druge obaveze koje imam i koje me pokušavaju sprječiti da uživam. Želim živjeti svaki dan kao da je posljednji.

Ovo sam namjerno napisala da dokažem kako se ljudi mijenjaju.

Želim vam reći da se sve događa sa razlogom. Sada se osjećate usamljeno ili tužno, vjerujte mi da ćete dočekati vaš dan u kojem ćete uživati. Meni je bilo jako teško, ali vrijedilo je preokrenuti način na koji razmišljam. Prebačaj iz svijeta gdje je sve crno u onaj u kojemu je sve bijelo i veselo.

Ako bilo kome od vas treba neki razgovor, javite mi se slobodno. Sve ostaje između nas, a ako se osjećate loše i nemate pojma kome se izjadati, možete računati na mene... ♥♥♥