Sibice I Papir

I

Silazim niz stare izblijedjele stepenice.Ispod svake ploce na zidu izrastla je mahovina.Sjedam na najblizu stepenicu pokraj rijeke.Beton je hladan,pretpostavljam zbog kise koja je padala sinoc.Moje ime je Ana Hadlij.Prosle sedmice sam napunila 18 godina,pa danas trebam da idem u zgradu vjernosti.Nebo je oblacno i nemirno.Ne moze se odluciti da li ce biti svijetlo ili tamno.Jesen je i lisce opada sa obliznjeg drveca.Rijeka Ason postaje sve brza,jer se udruzila sa vjetrom,nemirnim herojom iz svemira.

Hodam prema zgradi vjernosti i prelazim preko sivog nagomilanog kamenja.Jako je sitno pa mi se mozda zato cini da ga ima puno.Iznad ogromnih staklenih vrata se nalazi lav otvorenih celjusti.Pokazuje svoje ostre zube ljudima,zeli da ih uplasi.Kao da vec nismo dovoljno uplaseni.Stajem ispred lasera sa desne strane i on mi plavim zrakama skenira dlan.Kad napunimo 12 godina sva djeca u gradu moraju dati svoje otiske dlanova,tako nas prepoznaju.Svi imamo tetovazu svog broja na vrhu dlana.Ja sam broj 6089.Brat i otac su ostali kod kuce.Ovaj dan je nesto kao drzavni praznik.Niko ne radi i djeca ne idu u skolu.Sunce odlucuje da se pojavi i ja ulazim.Na zidovima su mala ogledala u zlatnim okvirima.Hodam prema grupi ljudi koji su obuceni kao ja,u stare jakne i hlace.Nosim svoju izgrebanu torbu.Njezin remen mi se pruza preko cijelih prsa i ledja.Pod je pokriven bijelim plocicama,kao i plafon.Svijetla su u obliku kvadrata.Sada rade,iako je dan.Primjecujem ljude poredane u dva reda.Odvojili su muskarce i zene.Ustvari,mi smo samo mladi djecaci i djevojke.Pozdravljam se sa Marijom,djevojkom plave kose.Slicne smo gradje,moramo biti.Prosle dvije godine su bile gladne godine.Jeli smo samo krompir.Sjecam se kako su goveda uginula jednoj od porodica u ulicama.Rijetko ko se bavi poljoprivredom,kazu da je previse riskantno.Marija se okrece i hvata me za ruku.
-Jesi cula sta se desilo juce kod voza?-Sapce i pogled joj luta na sve strane.
-Nisam.Zasto? Nesto se lose desilo?-Uspravljam se kad primjetim da jedan stariji covjek prolazi pokraj nas.
-Danijelin mladji brat je potrcao za psom i noga mu se zaglavila izmedju dasaka na pruzi.Sutra je sahrana.Tjesila sam je cijeli dan.Nije mogla doci sebi.
-Potrudicu se da dodjem.-Dan poslije upisa u vojsku je slobodan,tako da mozemo da se pozdravimo sa svima.Ipak,ostajemo tamo godinu dana.
Starija zena nam prilazi i sklapa ruke.
-Svako od vas ce uci u prostoriju kad vas mi prozovemo.Muskarce se ispitivati Piter,a ja cu zene.-Okrece se i ulazi u sobu.-Helena Desten.-Ima smedju kosu i oci,kao i ja.Mozda je moja malo tamnija.Gledam u desno i kroz prozor ugledam ljude u crnom.Naoruzani su.Hodaju jednako.Iz prve pomislim da su to stariji vojnici.Ali oni nikada nisu prolazili kroz grad.
-Marija,pogledaj.-Stavljam svoju ruku na njezino rame i tresem ga.
-Sta je bilo?-Sve sto dobijam je jedan zbunjeni pogled.Okrenem glavu prema prozoru kako bi primjetila.-I?
-Sad su prosli ljudi u crnom.Sad su bili tu.-Nestali su.Mozda mi se samo ucinilo.
-Hah,ti haluciniras od straha.Ne brini se.Proci ces test i sve ce biti u redu.-I ne trudim se da joj objasnjavam,pa samo klimnem glavom.
-Marija Detloj.-Glas iz prostorije prozove bas nju.Sad mi barem moze reci kako je bilo.Tisina se nastavlja.Opet gledam kroz prozor.Gledam ljude u prolazu.Ima ih jako malo.Marija izlazi i staje pokraj reda.Vrijeme tako brzo prolazi.Cekace me.
-Ana Hadlij.-Glas proziva moje ime i ja kao da se budim iz nekog dubokog sna.Trema me vec hvata.Prolazim iznedju redova.Ulazim.Soba je pokrivena nekim sivim debelim materijalom.Podsjeca na spuzvu,samo sto se cini puno tvrdje.
-Sjedi Ana.-Skidam torbu i stavljam je na stol.Sa okljevanjem sjedam i pruzam ruke u krilo.Zena me gleda sa osmijehom.
-Postavicu ti samo par pitanja.Nema razloga da imas tremu.Uredu.Koji je nas polozaj izmedju mora?
-Juzni.-Kazem i pogledam u crno staklo sa moje lijeve strane.Neko me promatra.
-Dobro.