Sibice I Papir

II

Odlazimo sa sahrane.Svi su obuceni u crno.Danijela place,dok je Marija drzi za rame.Ne mogu ni zamisliti da izgubim Willa,mog mladjeg brata.Na sekundu pomisljam na to i stresem se.Hodamo preko sitnog kamenja.Slicno je onome ispred zgrade vjernosti.Sutra krecem u vojsku i na neki nacin sam sretna,jer mogu pobjeci od tuge u gradu.Ali,to je samo moje ocekivanje.Mozda je tamo jos teze,mozda se nezgode cesto desavaju i ljudski zivoti se cesto gube.To je vojska,ne rat.Tako bi trebalo da bude.Ali mi zivimo u vrijeme rata.Juzna i sjeverna strana se stalno bore.Pitanje je samo ko ce duze izdrzati bez predaje.
Svi polako odlaze svojim kucama,pa tako i ja.Sunce je opet doslo kada nije trebalo.Penjem se uz kratke stepenice i otvaram vrata.Moj otac,Ben,sjedi za stolom pokraj Willa i nesto mu pokazuje na karti.
-Eh,dosla si bas na vrijeme.Bas pokazujem Willu kako fukcionisu strane svijeta na kartama,ali mislim da ti to vec znas.-Nosi svoje stare naocare za citanje.Prljave su od benzina i drugih stvari bez imena.Prozivile su svasta.Bile su tu kad je popravljao kamione.'Stare prijateljice',kako bi ih on nazvao.
-Kako je bilo bez skole?Sigurno si se dosadjivao bez mene.-Nasmijem se i sjedam na drvenu stolicu.
-Ustvari,bilo je bas super.Tata i ja smo se kartali cijeli dan.-Will se nasmije i uzvraca udarac u rame.Nedostajace mi taj osmijeh i svijetle oci.Uvijek su vesele i spremne na neku vrstu zabave.Moje svijetlo u mraku.
-Ma nemoj?A vidi sta ja imam.-Vadim karte iz dzepa i skidam zutu gumicu.Namijenjena je za nekakav poklopac od boce.Will se toga dosjetio.-Ti si jedan mali lazljivac,znas to?-Stipam ga za obraze i on se smije par minuta dok ne dodje sebi i udahne vazduha.
-Ti bas uvijek moras,jeli tako Ana?Sad ces vidjeti kad te pobjedim.Tata,ti si na mojoj strani.-Odlucno uzima karte i mijesa ih.Ima tek 11 godina.Uskoro ce i on dobiti broj,postace jos samo jedna figura u ocima ostalih.
-Dobro.Igramo sedmice.Kad si vec tako dobar,probaj da me pobjedis u tome.-Opet se smijem i uzimam karte u ruke.

Noc je samo trepnula i dan se vec pojavio.Ustajem iz kreveta i idem da se umijem.Oblacim se i cesljam.Tata je vec ustao i otisao na posao,ali Will je jos uvijek tu.Kucam na vrata njegove sobe i ,nakon par sekundi, ulazim.
-Ej,moram da idem.Mislim da vec kasnim.-Grlim ga.Jedna godina se sada cini kao vjecnost.Koliko dugo necu vidjeti odraz mene u njegovim ocima?Cuti njegov glas?
-Volim te,Ana.Bas moras da ides?Nedostajaces mi.-Grli me jos jace i steze svoje dugacke prste oko mojih ledja.
-Poslacu ti pismo svakog mjeseca,moze?-Vadim karte iz dzepa i stavljam ih u njegov dlan.-One ne smiju ici samnom,pa ces ih ti morati malo pricuvati.-Nasmijesi se i opet me zagrli.Hocu da placem,ali ne smijem.To ce ga jos vise rastuziti.-Sad moram da idem.Zagrli i tatu umjesto mene.-Will me prati do vrata i ceka da obujem svoje cizme.Odlazim i ne osvrcem se na par sekundi,sve dok ne cujem njegov glas.On stoji ispred kuce i mase.I ja mahnem i nastavim da hodam.Vjetar se pojacava,to je prvo sto pomislim,ali onda vidim ogromne letjelice.Pocinjem da bjezim,a Will ulazi u kucu.