Ljubav je mač sa dvije oštrice,jedna nježna poput daha a druga oštra poput boli; Prva nas miluje i draži dok nas druga para sve dok ne probode. Ali jedna stvar im je zajednička,opisuju ljubav a ona uvijek nađe način da boli.
Ponosio sam se činjenicom da sam uvijek uživao u ljubavi. Kad god sam kartao sa djedom Atifom on mi uvijek govorio "Mahire beže,šta si se odmah smrko,pa dijete drago,gubit nije najgora stvar. Znaš kako se u narodu kaže,ko nema sreće u kartama ima u ljubavi."
Uvijek mi bilo krivo što me starac obrlati ali poslije uživah u njegovim istinitim riječima
Ah taj strac. Znao me je u isto vrijeme i naljutit i rasplakat a bogami i nasmijat. Mali čovijek nasmijanih očiju,odvijek nakrivljenog fesa i krezavog osmijeha bijahu moj uzor,mojoj duši olakšanje. Volio starac duhan više već rođenu djecu. Uvijek si ga lahko mogao pronaći u avliji stare kuće,gdje god sevdah otkiva i čadi dim iz stare lule tu je i djed Atif; Sjedi na staroj skemliji i spremno čeka svakog gosta koji uđe u avliju. Fali mi svakim danom sve više.
Kroz odrastanje naučio me starac svačemu. S deset godina dade mi čašicu domaće šljivovice da ispijem na ex. Amaaan kad se samo sjetim,povraćao sam 2 sata,kad mi duša na nos ne izađe. Poslije,kad napunih svojih 15 godina moje prvo pijanstvo bi uz djeda Atifa,domaću lozu i stari kućni radio.
Kada dođe ljetni raspust ja i on provedemo sate napolju kartajući u stare novčiće koje je skupljao. Bio je strastven poput kakva mladića, imao 80 godina a duša mu mlada kao u devetnaestogodišnjaka.
Uvijek mi je govorio da sam isti on. Strastven i vjeran, kad volim obećajem i dajem cijelog sebe.
Mnogi me jarani i dan danas zovu Mahire beže,jer je to bio nadimak kojim me zvao junačina moj...djed Atif.
Bio je pun izreka i poučnih priča koje je u svakom prikladnom momentu prenosio na mene. Ja ih vijerno čuvam kako bih ih mogao prenositi dalje,baš kao što je i on to radio. One su bogastvo što mi moj djed ostavi u amanet.
Prije dvije godine,u decembru saopštiše mi roditelji da se djed razbolio. Moja prva reakcija bijahu osmijeh popraćen rječima "Ma hajde bolan pa to je djed Atif,naša stijena,njemu niko ništa ne može." ali kad vidjeh izraze lica svojih roditelja onda mi postade jasno da i najjači gube moć. Rekoše mi da je obolio od ciroze jetre i da mu nije dugo ostalo. Bijaše to vijest koja promijeni moj život. Za tri mjeseca odrastao sam i shvatio značenje života i šta ti je najbitnije u njemu.
Pazio sam ga puna tri mjeseca,spavao glave naslonjene na jastuk do njegovog..hranio ga,odnosio se prema njemu s tolikom ljubavi,dok sam tugu gutao svakim uzdahom.
Mjeseci prolaziše a on bijaše sve slabiji,čaša vode bi mu teška poput vreće olova.
Moja Selma bila uz mene sve do posljednjeg njegovog dana. Tješila me i milovala dok mi je šejtan grizao dušu i lomio srce. Stajala je ponosno kraj mene tog prvog ponedjeljka u martu kad smo spuštali djeda Atifa u mezar. Milovala me i držala tim tanašnim ručicama da ne posrnem ka mezaru što stajah otvoren skrivajući lice najpoštenijeg čovijeka što ga imadoh čast poznavat.
Plakala je zajedno samnom,nije mi uopće bilo bitno što me gleda onako uplakonog jer sam znao da sve to proživljava zajedno samnom.
Taj dan plakao sam kao malo djete koje je izgubilo svoje utočište.
Njegovim pokopom,pokopan je i jedan dio mene ali uspomene na svog junačinu ponosno nosim sa sobom gdje god me noge odvele.
Čak i sad nakon 2 godine od kad je preselio na onaj svijet brišem suzu koja mi klizi niz obraz,ona je podsjetnik bola njegovog odlaska.
Tužnim očima gledam u Sarajevsko nebo pa tiho govorim riječi upućene svome djedu
"Junačino moja,nadam se da me nezaboravljaš i da ćeš me čekati sa zalivenom kahvom jednoga dana kad ti se pridružim..fališ mi."
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
