Voljelo se dvoje mladih(zavrsena)

1. POGLAVLJE

Misli nas ponekad znaju odvesti na duge staze. Poput starog automobila kroz brdovita polja sreće, tuge ali i mržnje , polako nas odvoze do odredišta zvanog USPOMENE.

Ove noći dok jesenji povjetarac igra lovice s tužnim brezama, posvećujem ovu noć obilasku rodnog grada. Dok žamor nepoznatih ljudi šumi u daljini, ja odlučno obuvam cipele i spremam se u šetnju odveć poznatog grada.

Noć je prohladna i osjećam njenu hladnoću koja mi golica napeto tijelo.

Dugim prstima zatvaram kapiju obiteljske kuće i dajem slobodu svojim nogama da me vode na mjesta gdje je moja sreće trajala.

Davne 1990 -te godine, dok je sunce pržilo malene krovove starih kućica i sušilo dušu vrijednih zemljoradnika, u staroj bolnici jedna krhka žena rodi malenog dječaka po imenu Mahir. Dadoše mu ime po lokalnom slikaru dobroga srca i maštovitog uma. Bijaše on čovjek od riječi, čovjek od naroda, čiste duše. Ponekad Mahir volio zavirit u čašicu al ko mu može zamjerit kad uz sevdah i rakiju i siledžiji srce omekša.

Dječakovo rođenje donese radost i sreću porodici a građanima kišu koja rashladi vrele žege u augustu.

Po izlasku iz bolnice sretni otac svog jedinca dočeka sa veseljem u avliji stare kuće. Bio stari napravio pravu gozbu, sazvo trubače pa sa njima pjevao do zore. Jelo se pilo i veselilo sve u ime malog Mahira

Kako je odrastao bio je omiljeni među svima. Voljele ga stare žene jer bi im po bezbroj puta otišao do dućana po uprženu kahvu i malo duhana. Voljeli ga i starci, s 13 god već je sa njima sjedio i mezio uz čašicu domaće loze te skidao kapu na taktove harmonike.

Kasnije, kad godine prođoše i donesoše nova vremena, pojavi se maldić ljepuškastog lica, naočitog stasa i neodoljivog šarma. Mali dječak odraste u mladića.

Taj dječak sam ja.

Mahir Dizdarević, poznat kao lokani sanjar vezan za ime Selma kao ljudsko tijelo za vazduh.

Taj isti ja večeras šetam ulicama rodnog Sarajeva i udišem tragove dobrote što isijava iz ovdašnjih robova zvanih ljudi. Gledam te iste ljude koji poput programiranih marioneta mehanički opružaju noge i koračaju ne obraćajući pažnju na okolne ljepote.

I dok noge hodom skladaju meni znanu melodiju, u ušima odzvanjaju riječi koje počinju i završavaju imenom Selma.

Moja jedina. Prva i posljednja.

Mogao bih o njoj knjigu napisat, zbog njene ljubavi danima gladovat, ma tako mi Boga svijet bih mogao okrenut samo zbog nje.

Ona je tekućina zbog koje mi je tjelo i duša u funkciji, ona je milost Božija zbog koje sam još uvijek u životu.

Ona je... moja Selma.