Angels

Sjedila sam na krovu bolnice. Imala sam prekrasan pogled na grad u svijetlima. I nebo iznad mene posuto zvijezdama. Prava romantična atmosfera. Samo što nemam svog Romea. Nisam ga još našla. Iskreno, nikada nisam ni zamišljala da će moj život biti ovakav. Tek mi je 18 godina. Imam čitav život preda mnom. Okružena sam osobama koje me vole i koje volim a ja? Ja umirem. Odbijam posjete. Prebolno je gledati ženu koja me rodila kako plače. I to zbog mene. I bolno je slušati sve njih kako govore da ću se izvući. Neću. Znam da neću. To i oni znaju. Ali se ne žele pomiriti sa tim. Jer bolno je prihvatiti činjenicu da će im ostati samo bolne uspomene; bolne slike.

Hladan vjetrić je počeo puhati. Samo sam se blago nasmijala. Znam da je ovo zadnji put da osjetim vjetar u kosi i hladan zrak na licu. Nije li ovaj život i divan i tužan u isto vrijeme? Netko dobije priliku proživjeti čitav život, a netko ne dobije priliku ni pola života da proživi. Dok jedni ljudi gladuju jer nemaju novaca za hranu, drugi gladuju jer nemaju vremena jesti. Sve se okrenulo naopačke. Sve je krenulo nizbrdo. Svi ti ratovi, ubojstva, smrt...

"Emily!"-okrenula sam se i ugledala čovjeka u bijeloj kuti kako brzim koracima ide do mene. To je Patrick, moj doktor.-"Zašto si pobjegla na krov bolnice?"upitao me sjedajući kraj mene.

Nije li tužno kako neke ljubavi nikada neće biti ostvarene? Svi oni osjećaji nikada neće biti izrečeni.

"Trebalo mi je zraka."-tiho sam rekla gledajući u daljinu. Trebalo mi je zraka, predaha- od svega što se događa. Željela sam se udaljiti od okrutne stvarnosti, od stvarnosti u kojoj umirem za par sati. Sve ovo što sada gledam, gledam zadnji put. Zadnji put sjedim sa Patrickom na krovu bolnice. Zadnji put udišem njegov parfem. Koji je jebeno dobro mirisao.

"Zadnjih nekoliko dana odbijaš posjete. Tvoja mama je očajna."-tiho je rekao. Osjetila sam njegov pogled na sebi, no nisam ništa govorila. Nemam snage objašnjavati svoje postupke. I zašto činim to što činim.-"Znam da ti je teško gledati ih dok plaču, ali mogla si barem biti s njima. Jer.. pa više nećeš imati mogućnost."

"Mogla sam. Ali nisam."-šapnula sam i pogledala u njega.-"Ne volim kada ljudi plaču zbog mene."

Gledali smo se u oči dok je razarujća tišina vladala između nas. Mogla sam vidjeti bol u njegovim očima. Ovdje sam već tri mjeseca i on je doktor s kojim sam se najbolje sprijateljila. Postali smo prijatelji. Proveli mnogo vremena skupa. Vjerujem kada me više ne bude, pamtit će me kao neku ludaču.

"Bojiš li se?"-tiho je upitao.

"Da. Ali ne bojim se smrti... već onoga što ću propustiti kada me ne bude."-skrenula sam pogled.-"Sestra mi možda postane vrhunska tenisačica a ja neću biti uz nju kada bude među prvima.

Brat će uskoro maturirati. Neću biti uz njega dok bude slavio slobodu od škole."-tužno sam govorila.-"Oduvijek sam htjela naći nekoga s kim ću provesti ostatak svog života. Nekoga s kim ću imati djecu. Ali.. neću nikada imati djecu. Nikada neću imati priliku držati vlastito dijete u rukama."

Osjetila sam kako su se suze nakupile u mojim očima. Toliko toga sam isplanirala za svoj život. Toliko prekrasnih planova... a nijedan plan neće biti ostvaren.

"Žao mi je."-tiho je rekao.

"Ali kada bih dobila mogućnost da ponovim cijeli život, učinila bih sve isto."-nasmiješeno sam rekla.

"Ne kaješ se ni zbog čega?"

"Ne."

_____________________

Emily i Patrick su se vratili u sobu. Baš kada je ušla u sobu, krenuo je njezin put na drugi svijet. Njezina majka je gledala kroz staklena vrata kako joj kćer umire. Oči su joj bile mutne i crvene od suza.

Sve je izgledalo kao u nekom filmu, samo što ovo nije bio film, ovo je bila stvarna stvarnost. Bilo je teško suočiti se sa činjenicom da Emily više nema. Gotovo je. Njene muke su gotove i sada je na sretnijem mjestu.

___________

Padala je kiša. Svi su bili mokri, osim mene. Stajala sam iza svoje majke, koja je klečala na mojem grobu i lila suze. Već je prošlo mjesec dana otkako me više nema među živima. A moja majka svaki dan ide na groblje, nosi mi cvijeće priča sa mnom i plače. Ona je jedina osoba koja još uvijek ne vjeruje da me nema više. Ostali... oni se drže... nekako.

Iako me ne vide, svaki dan sam sa njima. Sjedim na podu ispred fotelje i gledam televizor sa njima. Pravim im društvo iako oni nisu svjesni toga. Vjerujem da se moralo dogoditi ono što se dogodilo jer sve se događa sa razlogom.

"Zašto?! Zašto te morao uzeti?"-neprestano je jecala.

Mama, ovdje sam. Da me barem možeš vidjeti. Da me barem možeš zagrliti. Nisam mrtva! Nigdje nisam otišla. Ovdje sam. Kraj tebe. Kao i ostali anđeli, slijedim te.

Kada bi barem znala da sam ovdje. Sa tobom. Da slušam sve što govoriš.

"Emily moja.. tako mi nedostaješ! Da barem mogu još jednom vidjeti. Dotaknuti..."-kleknula sam do nje na vlastiti grob.

Dok sam bila živa, oduvijek sam se pitala gdje idu duše umrlih. Da li im je lijepo? Sada sam dobila odgovor. Dobila sam odgovor na svoje pitanje.

Duše umrlih postaju anđeli čuvari ljudima koje najviše vole. Štite ih od svega. Baš kao što ja štitim svoju majku i cijelu obitelj.

A/n

Emisonlover4life tražila si priču bez nogometaša? So here you go bitch 😘 i nemoj se buniti što je tužna i kratka 😂

A ako netko zaluta slučajno u ovu priču hvala mu što je pročitao (ako je pročitao) 😂😘

I don't ask me što je ovo jer ni ja sama ne znam. I ne znam odakle mi ideja za ovo so... yeah svejedno nadam se da vam se svidjelo 😉😉