Nevermind

Poglavlje 1

Dan je započeo kao i svaki drugi do sad. Dosadna rutina.
Ustajanje, doručak, škola. Sve isto, jednolično.

Kad bi barem postojao izlaz iz te kolotečine - pomislila je Lorena na tren.

Djevojka crne baršunaste kose, očiju tamnih poput kakvih safira. Sa svojih je nepunih 18 godina zamišljala kako će osvojiti svijet. A zapravo, samo je sjedila na krevetu i pogledom pratila crtu na desnoj strani zida.
Shvatila je da odveć kasni čim je ugledala nervozne kazaljke zidnoga sata. A ona? Bila je još uvijek odjevena u spavaćicu ružičaste boje.
Bila je sigurna da ponovno propušta prvi jutarnji sat. Čula je majčin glas kako ju doziva iz kuhinje. Nešto poput: Lorena, zakasnit ćeš.

Zapravo, nije uopće bila sigurna je li čula majčin glas ili je samo umislila to.
Nevoljko je ustala s kreveta i prešla u nešto ležerniju odjeću koju je samo ona voljela. Prstima je prošla kroz iole zapetljanu kosu. Ali kao da je pod njenim dodirom potpuno popustila i nečujno klonula na njezina ramena. One predivne safirne oči sakrila je iza debelog crnog okvira naočala. Ali ništa nije moglo sakriti njegovu ljepotu.

Ponovno je čula majčin glas. Ovaj put nije joj se pričinilo. Brzim je korakom pojurila ka vratima sobe u zadnji čas se sjetivši uzeti crni ruksak bačen u kut sobe.
Projurila je niz desetak stuba dok je kosa poskakivala na njenim ramenima poput zaigranih djevojčica.

Nije mogla podnjeti još jedan isti dan. Zasigurno milijunti po redu. Žudjela je za nečim drugačijim, novim, neostvarenim. Ali svaki san prekinula je majka tjerajući ju prema suvozačevom mjestu njihovog bijelog Audija. Oh, kako je mrzila taj auto. Jednostavno je mrzila svoj život okupan novcem i zlatom.
Željela je biti poput Erine, svoje najbolje prijateljice. Ona nije imala ništa, osim starijeg brata, a uvijek je bila sretna, s iskrenim osmjehom na licu.
A Lorena? Imala je sve, a nije imala ništa. Nije imala nikoga. Mama je brinula oko toga da sve ima. A tata je bio previše zaokupljen poslom da bi primjetio tugu u safirnim očima.

Čim je majčin auto zašao za ugao ulice udaljavajući se od škole, Lorena je potražila Erinu. Stajala je kao i obično, pod sjenom stare lipe. Potrčala joj je u zagrljaj ponovno osjećajući onaj nemir.
Ili sad, ili nikad. Pozdravila je Erinu zamjećujući po prvi put mnoštvo novih lica u okolici škole.

Školsko zvono označilo je početak prvog sata. Ali samo je Erina otišla, stopivši se s onom masom ljudi. Lorena je ostala stajati pod lipom, razmišljajući što da napravi. Nije ponovno htjela sjediti u onoj predzadnjoj klupi do prozora i slušati zamorna predavanja.

Ali bila je sama. Erina nije htjela napustiti nastavu i razumjela ju je. Borila se za stipendiju. Njezini su roditelji bili bez posla, a brat je donekle pomagao svojim poslom. Oh, koliko joj je samo puta Lorena ponudila novac. Ali ona je svaki put iznova odbijala. Kao da ju nije briga za to. A svi su znali da Erina može bez novca.
Nije imala svaki tjedan novu robu, nije imala mobitel. Bila je posebna. Ono malo novca što je imala, uglavnom je trošila na neki novi književni naslov. Ona je živjela život. A Lorena je upravo sad htjela nešto učiniti sa svojim.

Nije ju bilo briga za neopravdane satove. Zavidjela je Erini na svemu. Pokupila je svoj ruksak s poda i jednostavno krenula. Nekamo. Lutala je tako sve dok ju noge nisu izdale. Sjela je na neku obližnju klupicu, pored mora, slušajući šum valova.

Govorili su Loreni da pogleda oko sebe. Ali sve što je vidjela bili su tamni jutarnji oblaci popraćeni rosom. Nebo je, isto kao more, bilo sivo poput njenog srca. Bez razmišljanja, sišla je na obalu, rukama dodirujući hladnu jesensku površinu mora. Vjetar je puhao mrseći onu njenu crnu kosu. Ono je šaputalo.

Lorena, Lorena, osvrni se. Osvrni se, Lorena.

Gledala je oko sebe. Sivu morsku pučinu. Bila je kao začarana. Ali to je bilo ono što joj je nedostajalo.
Osjetila je kako joj vibriranje mobitela u stražnjem džepu remeti misli.
Na pozadini je pisalo Mama.

O da, mama je saznala da nije u školi već da se skiće. Ali nije odgovorila na poziv. Bez trena razmišljanja, zamahnula je rukom prema moru, ispuštajući mobitel da padne u vodu. Nije se ni trudila pogledati gdje je pao. Samo je čula tihi Buć shvativši da je napokon napravila pravu stvar. Htjela je biti poput Erine.
Slobodna, radosna. Htjela je živjeti, punim plućima.

Prekratko je trajalo sve to. Vukla se na hladnoći polako, tiho, nečujno. Napokon je to bila ona. Napokon je pobjegla onoj surovoj stvarnosti koja ju je razdirala. I svaki je trenutak gubio smisao. Znala je što je očekuje kad se vrati kući. Vrištanje, prodika, i tako ponovno rušenje svake njene riječi.

Ali to je bila ona. Samo je htjela biti svoja, živjeti svoj život, prepun svakojakih prepreka.

Kraj prvog poglavlja

Hejj, ovo je moja nova priča, Nevermind, u prijevodu, Nema veze.
Pročitajte ju. Trudit ću se pisati redovito. Ako netko ima neku ideju kako dalje napisati, neka mi se slobodno javi.
Ako vam se priča sviđa, stisnite vote a možete i komentirati, bilo bi mi drago.
Ako vam se ne sviđa, zaobiđite ju.

Voli vas vaša Lostsomewhere98