Nevermind

Poglavlje 2

Pa dobro, jesi li ti normalna? Gdje ti je bila pamet? Ha? Objasni mi mlada djevojko što ti je bilo na umu dok si bježala.

Slušala je Lorena mamina nabrajanja. Kao da joj nije bilo dosta što ju sa svih strana pritišću oko škole, sad još i ovo.
Namjeravala je samo što prije otići od oluje njezinih riječi ali u svađu se umiješao i tata nakon predugo vremena. Čudila se kako to da njega zanima Lorenin život.

Lorena, saberi se, pobogu. Zar ćeš sad još i bježati s nastave? A što je s tvojom budućnošću. Bla, bla, blaaa.

Nije to mogla podnijeti. Upravo je od toga pobjegla ujutro, a sad ju je opet sve to čekalo. Kolutala je safirnim očima na svaku njihovu riječ.
Shvativši da neće prestati sve dok ne ode, okrenula se na peti marširajući prema sobi.
Morala je čuti prijateljičin glas utjehe. Posegnula je rukom prema džepu traperica za mobitelom. Ne osjetivši ga iza, sjeti se da on još uvijek pliva negdje na onoj nemirnoj morskoj pučini.

Samo je htjela nekakav preokret u životu. Nešto veliko i posebno. Bacila se na baršunasti krevet prekriven mnoštvom jastučića. Safirne oči caklile su se i jedna je suza pala niz njezino lice.

Lorena ovo, Lorena ono, Lorena radi to, Lorena ne radi ovo, Lorena, Lorena, Lorena.

Onako suznih očiju siđe u predsoblje i zgrabi telefon. Utipka Erinin broj i sačeka da se netko javi.
Nije trebala dugo čekati, ona kao da je stajala pored telefona cijelo vrijeme čekajući taj poziv.

-Pa gdje si ti ženo Božja? Zovem te cijeli dan. Što se događa i zašto nisi išla u školu?
-Erina, možemo li se vidjeti? Sad? Na starome mjestu?
-Dogovoreno, vidimo se.

Poklopila je slušalicu baš kad je mama prolazila hodnikom. Namjeravala je samo ignorirati ju, no vidjevši da ju majka čudno gleda, brzo uzme jaknu i obuje tenisice.

-Kamo ćeš Lorena?
-Idem s Erinom van.
-O ne, ne ideš djevojko, u kazni si. Zar si zaboravila?-ljutitim će glasom mama.
-Ostavi me na miru. Prestani biti takva...-nije mogla dovršiti rečenicu jer nije znala što bi joj rekla.
-Jer sam kakva?-zapitkivala je mama uporno.
-Samo me pusti na miru. Moram ići.

No majka ju je ponovno zaustavila ovaj put govoreći i tati što se događa. Zabranili su joj da izlazi i da se ponaša ovako ludo ali to nju nije spriječilo da izađe iz kuće i zalupi vratima.
Trčala je prema njezinom i Erininom mjestu osjećajući da gubi dah. Erina ju je čekala baš na istom mjestu kao i nekad.

Zagrlila je Erinu najjače što je mogla i samo pustila suze da teku niz njeno lice. Riječi nisu bile potrebne. Znala je da njezinu prijateljicu nešto muči. Pričekala je da se isplače, a zatim polako krenula ispitivati što se događa.

Potanko joj je ispričala sve. Od prohtjeva roditelja do ludosti koje joj nedaju mira. One safirne oči žudjele su za životom, za uspjehom. Za svime. Ali toliko toga crnoga oko nje. Svaku svjetlost prekrivala je još jača tama.

-Ne mogu ja to više Erina. Samo želim da se nešto dogodi. Da mi sve bude čarobno.-jadala se Lorena dok je vjetar sve više puhao i dok se more pjenilo od udaranja o obalu.
-Lorr...bez suza. Hej. Ti si snažna. Možeš ti to mala. Vjerujem u tebe.
-Erina, samo želim da mama i tata shvate da me ne mogu držati zatvorenu poput kakvog kriminalca. Želim živjeti.-ponovno pusti nekoliko suza i shvati da ju srce boli kao da je prekriveno mnoštvom rana.

Bojala se. Čega? Svega. Što će biti kad dođe doma? Hoće li mirno zaspati ili će ju proganjati košmari? Jedino što je znala sad jest to da ju hladnoća štipa za ruke i obraze. Oči ju pekoše od previše suza. Lice joj bijaše hladno i otečeno.

Nije znala kako je došla uopće doma. Probudila se u svom krevetu obučena u istu odjeću u kojoj je i bila vani. Bilo je puno prerano za ustajanje i samo se zagrnula pokrivačem i nastavila spavati, bez ikakvih snova.

Hej, evo još jedno poglavlje. Ako vam se sviđa, stisnite vote i napišite komentar. Ako vam se ne sviđa, zaobiđite priču. Ako vam se svidjela, bilo bi mi drago kad biste je dodali u svoju knjižnicu.
Slobodno mi se javite u inbox ako želite ili ako imate nekakvu ideju kako biste htjeli da priča ide dalje

Voli vas vaša Lostsomewhere98