Nevermind

Poglavlje 5

Lorena je trčala koliko su je noge nosile. Oblaci sa neba razbježali su se ostavljajući iznad nje samo blagu modru boju. Trčala je što dalje od te šume.
O sad se tek bojala. Zapravo, cijelo vrijeme je bila preplašena. Ali taj dodir. Nije mogla zaboraviti to. Nije mu vjerovala iako joj je maločas pomogao riješiti se boli koja je prožimala gotovo cijelu lijevu ruku.
Trčala je istim putem kroz šumu prema čistini. Samo je htjela domoći se živih i pravih ljudi, a ne nekakvih duhova u koje je sad počela vjerovati.

Pogledala je u mobitel i pokušala ga upaliti ali shvati da je potpuno razbijen i da nema pomoći.
Trčala je iz sve snage kao da ju goni čopor gladnih vukova. Osvrne se nekoliko puta ne bi li vidjela ima li koga iza nje, ali ne bi nikoga.

Nije znala ni koliko je vremena prošlo od njezinog odlaska u "školu" i koliko je zapravo vremena provela u tim ruševinama. Njezina svjetla košulja bijaše potpuno umrljana tamnim sivim bojama prašine i prljavštine, a ruke također blatne od pada. Kosa joj je bila na mjestima raščupana.

Umjesto kući, otrčala je do Erinine kuće u nadi da će ju tamo pronaći. I zaista, bila je doma. Shvatila je da je nastava odavno završila i da je već trebala biti kući.

Ali nije marila za to. Morala je reći Erini što se maločas dogodilo. Prošla je rukama kroz zamršenu kosu i otresla donekle prašinu sa sebe i umirila svoje disanje. Izvukla je Erinu na silu iz kuće iako je bila u nekom poslu.

-Dobro, dovraga Lorena, što se događa? Zašto izgledaš tako...prljavo? Lorena?! - Erina će preplašeno.

-Jesi li ikada išla kroz šumu prema staroj tvornici papira? - glas joj je drhtio dok je govorila.

-Ne...?! Lorena, znaš li što se priča za nju? Ukleta je. Nemoj mi reći da si...neee, nisi valjda...Lorena? - izbezumljeno je gledala Erina u nju.

-Jesam, vratila sam se upravo od tamo. - sad će mrvicu smirenije ona iako je i dalje drhtila, što od straha i nevjerice, što od naleta vjetra.

-Nee, nevjerujem. Pričaj, sve. Je li zaista ukleto kao što pričaju? - htjela je sad znati sve.

Lorena je sjela na stepenicu pokraj Erine koja je vodila do njenog vrta prepunog šarenog cvijeća. Ispričala joj je sve, svaki detalj, svaku sitnicu, ali nije napomenula da je prikaza imala prekrasne oči u koje se mogla zaljubiti, naravno, da on nije duh.

-No way, staraa. Jesi li ti pri zdravoj pameti? To je...on je...je***e on duh i još k tome u toj...ruševini. Ti nisi normalna.

Lorena ju zaustavi i zamoli čistu odjeću kako doma nebi nitko ništa posumnjao. Presvukla se u njezinu čistu odjeću koja nije djelovala skupo poput njezine ali opet, poslužila je svrsi. Svoju je spremila u ruksak, a ruke su joj se još tresle.

Jedno je znala, sutradan će ponovno poći na to tajanstveno mjesto kako bi otkrila tko je to i što se zapravo događa.

Pozdravila je Erinu i otrčala kući što je brže mogla jer je uistinu predugo kasnila. Misli je pokušala sabrati na jedno mjesto ali nije bila uspješna u tome.

Duboko je udahnula prije nego li je ušla kroz vrata kuće.

Ljudii, oprostite što me dugo nije bilo kao ni ovog nastavka ali zaista nisam imala vremena posvetiti se ovome malo više. Paa...uživajte u čitanju i vote/komentar slobodno ostavite da mi ukažete na sve propuste koje imam. Uživajte u čitanju.

Voli Vas Lostsomewhere98