-Mike, bojim se.
-Mell, nemaš zašto. Već smo odavno utvrdili da takav dar nema svatko.. uostalom ne razumijem zašto paničariš u vezi toga.
-Nije mi svejedno.
-Mell molim te! Ja bih dao sve da imam takav dar..
-Nije istina. U svakom mjestu vidim tugu i očaj, bol, čak i dašak crvene patnje. Ponekad postanem dio svemira, nestanem iz reale i lutam po vremenu i prostoru.. boli.
-Vidiš li njega tamo?
-Da, vidim ga. Vidim ga svaku večer. Čeka u svojoj telefonskoj govornici na kraju svemira.. zove me, a ja uđem. Bojim se da jednom to prijeđe u stvarnost.. Što ako stvarno uđem i putujem da se više ne vratim u sadašnjost?
-U čemu je problem? Tko je on uopće?
-Ne znam.. Telefonska govornica je veća iznutra nego izvana. Unutra je veličine naše škole. Nikad nisam s njim razgovarala. Samo me zove i približava se svake noći sve više i više, i kad ja želim ući, on nestane..
-Pa..?! Koje mu je ime?
-Ne znam.
-Ne znaš?! Kako mu ne možeš znati ime?!
-Zovu ga.. D-D..
-Doktor?
-Da! Doktor! Čekaj, kako ti znaš za to..?
-Nije bitno. Imam veze s njim. Mislili smo da je nestao.. ali. Ne.. samo sam se toga bojao.
I u tom trenu nestane. Prošlo je četiri mjeseca od kada smo ja i Mike zadnji put vodili ovaj razgovor. Nema ga više. Nestao je. Čeznuo. Roditelji,prijatelji,svi su u plaču.. a ja vjerujem da je gore. Vjerujem da razgovara s Doktorom. Kad smo već kod Doktora, nije mi već danima javljao u snu. Ma kojim danima, mjesecima! Zadnji put sam ga vidjela noć kad je Mike nestao. Udaljio se.. I on i njegova govornica. Strah me. Vjerujem da je Mike negdje gore. Vjerovatno se sada on i Doktor druže.. Bez mene.. A ja više nisam ista, kad već govorim, reći ću sve. Prestala sam izlaziti, jesti, majka je bijesna na mene. Rekla je da znam gdje su vrata nastavim li se ovako ponašati.. Želim znak. Neki znak.. Doktore, zašto si me zaboravio?! Molim te!!
-U tom trenu pukne grom, a vani je bilo sunce.-
Izgleda da me ipak nisi zaboravio. Vrati se po mene.
-I u istinu, u tom trenu Doktor to čuje.-
