Pričaj mi o ljubavi

-Prolog-

Vratile smo ovu priču, napokon. Malo smo promjenile radnju i ispravile neke greškice. Nadam se da ćete je nastaviti pratiti i ostavljati vote/kom ako vam se svidi. <3

Četvrtak, 19.3.2012. god. Split

Volio sam je. Volio sam je više od ičega na cijelom svijetu. Znači mi je previše, ali nažalost napustila me je.

Ne namjerno, nije bila njena odluka. Za nju to je bilo pitanje života i smrti. Život ju je odlučio napustiti, a po nju su došli anđeli.

Još uvijek sebe krivim zbog svega što se dogodilo. Pitam se zašto baš ona, zašto nisam mogao biti ja na njenom mjestu. Ili bar otići s njom. Svijet bez nje je pakao. Znam da zvuči patetično, ali ipak pričam o njoj. O svojoj Katarini.

Ona je osoba zbog koje sam se ponovo osjećao živim, ali također i osoba zbog koje sad osjećam veliku prazninu u duši.

Bila je savršena. Bila je još jedna obična djevojka u moru njih, ali za mene je posebna. Volim je svim svojim bićem i uvijek hoću.

S njom je sve uvijek bilo lako, sve se  činilo mogućim. Uvijek je znala naći prave riječi u svakoj situaciji.
Ne mogu riječima opisati koliko mi nedostaje.

Zaista je bila nešto posebno. Sjećam se koliko su je sitnice znale na ljutiti, ali i razveseliti. Svaki trenutak s njom mi je upravo prošao pred očima.

Sve bih učinio da je sada tu pored mene. Da gledam u njene predivne oči. Želim joj reći koliko je volim i čvrsto je zagrliti. Nedostaju mi njene male ruke, njen smijeh čak i naše svađe. Htio bih napisati knjigu o njoj i o tome koliko mi je bila posebna.

Mogao bi je usporediti sa ružom. Krhka, nježna i puna ljubavi, ali i ona je imala svoje bodlje.  Tako bi mi nekada znala iščupa živce. Kada nekome poklonio ružu odmah im bude bolji dan, isto bi tako meni bio dan bolji čim bi bila pokraj mene.

Sanjam ju često. Kad sklopim oči vidim njeno predivno lice. Jednom kada sam s prijateljem putovao rekao mi je da sam je zvao i govorio koliko mi treba dok smo spavali u hotelskoj sobi. I treba mi, teško je bez nje. Kada je njeno srce prestalo kucati moj život je postao teži.

"Kažeš bila je savršena?" upita me mladić koji sjedi preko puta meni i ima oči kao ona. Svaki put kad mu pogledam u oči sjetim se nje. Svakog njenog volim te, svakog poljupca, svega.

"Da, jeste", rekao sam mu, a on nasloni ruku na stol, a glavu na dlan gledajući me i razmišljajući što da mi kaže.

"A vaša priča?"

"Naša priča", nasmijem se kada se prisjetim. "Bila je poput većine drugih, ali meni je posebna", rekao sam mu, a on me pogleda sa znatiželjom u očima.

"Dobro, onda..." kaže mladić koji sjedi preko puta mene.

"Pričaj mi o ljubavi."