Sve je moguće (Harry Styles fanfiction on Croatian)

Chapter 1 ~ Bijeg

Hvala vam puno što čitate moju priču, stvarno mi to puno znači i hvala na svim lijepim komentarima i strpljivosti što jako rijetko uploadam. <3 Evo, samo želim reći da sam napravila neke male promjenice u priči, npr. spojila sam 1. i 2. poglavlje jer su kao odvojena bila prekratka i dajem poglavljima ime. I još nešto... smatrajte ovo neuređenim poglavljem jer se nekako dogodila pogreška pri objavljivanju 1. i 2. poglavlja, pa se nije objavio sav tekst koji sam htjela tako da ću uskoro dodati još jedan ulomak. Sad možete nastaviti čitati ;) Love yaa

                                                                    

A onda, nakon pet minuta skakanja, sam se umorila i uspuhala. Bacila sam se na leđa na krevet i ubrzano disala pokušavajući doći do daha. Promatrala sam one zvijezde i mjesec šta se zalijepe negdje pa svijetle u mraku. Moje su zaljepljene na plafon. Tu su od kad znam za sebe i svoju sobu. Skrenula sam pogled desno, na vazu sa cvijećem koja je stajala na noćnom ormariću kraj mog kreveta. Cvijeće mi je nekako izgledalo lijepše, sviježije, šarenije... Onda sam pogledala lijevo na stol i stolicu kraj njega. Preko stolice je bila prebačena moja najdraža majica. Sad mi se činilo da ju volim još više. Mekana deka na kojoj sam ležala činila se još mekša. Zapravo, sve je bilo sjajnije, lijepše, mekše; sve sam više voljela. Osjećala sam se kao da lebdim...to je valjda to kad kažu da si u sedmom nebu. Oh, samo sam se htjela smijati!

Kažu, sve što je lijepo kratko traje. Naglo sam se ustala. Nečujno sam ustima oblikovala riječ Shit! ali u mojoj glavi je bila sve samo ne nečujna. Sjela sam na rub kreveta i počela razmišljati o svojim roditeljima. U glavi su mi se gomilale misli: ,,Ne znam kako sam mislila otići Harryu u London kad su tu moji hiperprotektivni roditelji... Ali možda bih ih trebala pitati, pokušati... Da pobjegnem možda? Me nee... nije to za mene... Hmm... da mu javim da neću doći?... Negdje sam čitala da dečki vole biti "lovci" pa da ih na početku treba odbiti, da se više potrude... Uh, baš sam glupača! Ja ni nemam njegov broj... Zašto nemam njegov broj?... OK! Ovako ću; prvo ću ih pitati, a onda ako mi ne dozvole, pobjeći ću. Oh ne, onda bi mogli pretpostaviti da ću pobjeći pa će me posebno nadgledati i onda nema šanse da to izvedem. E onda ću jednostavno odmah pobjeći! Da, tako je!" Potražila sam po sobi avionsku kartu da vidim za koji je datum. Isprva je nisam mogla naći pa sam od brige zadržala dah, no onda sam ju pronašla ispod kreveta pa sam odahnula. Zatim sam provjerila datum i zbog njega opet udahnula i prestala disati. Datum je bio za dva dana!

Cijeli plan je glasio: Danas se spremam, a sutra bježim usred noći. Prvo ću svratiti do Matee i gurnuti joj pismo ispod vrata stana. U tom pismu ću joj sve objasniti i zamoliti je da se ne ljuti na mene. Onda ću kad siđem ispred zgrade pozvati taksi koji će me odvesti do aerodroma.

U potpunom mraku sam na vršcima prstiju polako silazila niz stepenice. Čvrsto sam se držala za rukohvat i molila se da ne zaškripi neka stepenica. Svjetlost ulične rasvjete osvjetljavala je samo prostor uz prozore. Na leđima sam imala tatin ruksak. To je bio najveći ruksak u ovoj kući. U njega sam spremila nešto odjeće, pidžamu i donji veš, četkicu za zube, kaladont i četku za kosu, svoju putovnicu, novčanik sa 700 kn (500kn sam uzela iz svoje kasice, a 200 kn iz maminog i tatinog novčanika) i naravno, avionsku kartu. Pismo za Mateu sam preklopila nekoliko puta i stavila ga između mobitela i maskice za mobitel. Mislila sam da je nepotrebno trošiti novce na hranu i piće kad ih mogu jednostavno i besplatno uzeti od kuće, pa sam krenula (i dalje u mrklom mraku) prema kuhinji. Otvorila sam frižider i strpala u ruksak tri sendviča koja sam jučer pripremila i bocu vode. Htjela sam krenuti prema izlazu ali sam se sjetila da bih možda trebala ostaviti mami i tati poruku. Nisam htjela da dožive srčani udar ili da zovu policiju ili naprave nešto tako slično. Mislila sam napisati nešto kao:

Dragi mama i tata, odlučila sam otići na malo putovanje. Ne brinite, ne paničarite, bit ću dobro i imam sve šta mi treba. Javit ću vam se kad budem mogla. Pusa! Voli vas Maja!

"Aaaghhh, gdje stoje te olovke i papiri?!", već sam bila pomalo nervozna. Samo sam željela već jednom biti u tom avionu. "Na kuhinjskom šanku", sjetila sam se, "odmah pokraj malog ukrasnog kaktusa." Otrgnula sam list papira iz bloka i pružila ruku prema čaši s olovkama, no umjesto kemijske olovke primila sam kaktus i ubola se! Otvorila sam usta i jedva suzdržala vrisak. Skakala sam na mjestu i uokolo mlatila rukom misleći da će me tako manje boljeti. I tako sam usput rukom slučajno srušila metalnu čašu s olovkama koja je glasno "zveknula" od kuhinjske pločice na podu. Svijetla na katu su se uključila i mama i tata su brzo dotrčali niz stepenice. Ja sam isto tako brzo ubacila ruksak u najbliži kuhinjski ormarić i pružila ruke pred sebe i zažmirila. Pravila sam se da mjesečarim.

"Eh, taj plan je propao.", žalosno sam pomislila.