Sve je moguće (Harry Styles fanfiction on Croatian)

Chapter 3 ~ Ups!

Sve se na trenutak zamrznulo. Vrijeme, moje tijelo, moj mozak i misli, sluh, disanje i vid koji je bio prikovan samo na Mateina usta iz kojih su maloprije izašle riječi u koje nisam htjela povjerovati. Bilo bi lijepo da je moj zaleđeni mozak samo odbio te riječi, da ih nije prihvatio. Ali nee, moj je mozak upio te riječi kao suha spužva jer se odledio istom brzinom kao što se zaledio nakon što mi je pogled skočio samo par centimetara više; na Mateine oči pune zabrinutosti.

Htjela sam reći nešto, ali u tom trenutku - jer mi je mozak radio punom parom i nisam znala odakle da počnem - nisam znala što. U meni je buktao neki čudan osjećaj kojeg ne mogu jasno opisati. Nešto poput ljutnje, tuge i poraza zajedno. Ustala sam se i počela uzduž i poprijeko hodati po stanu sa rukama prekriženim na prsima. I dalje sam šutila. Misli su mi se počele formirati u jasnu cjelinu. Stala sam ispred klime. Zaklopila sam oči i duboko udahnula hladan zrak koji mi je šibao po licu mičući mi dugu kosu.

Otvorila sam oči i odlučila sjesti na kauč ravno ispred mene. Podigla sam stopala na rub kauča i rukama obgrlila koljena. Glava mi se odmarala na koljenima. Nakon nekoliko trenutaka, osjetila sam da se dio kauča s moje lijeve strane pomaknuo što je značilo da mi se Matea pridružila.

"Jesi li dobro? Zašto si tako tiha?", pitala me.

"NE!", viknula sam i lupila šakom ukrasni jastučić u isto vrijeme. Matea se malo trznula. "Nisam dobro.", dodala sam sitnim glasom.

Minuta neugodne tišine.

Matea ju je prva prekinula:"To je samo Barcelona; u koju si oduvijek htjela ići. Do prije pola godine stalno bi me gnjavila tonama - meni štreberskih ali tebi zanimljivih - činjenica o Gaudíu, o Sagrada Familii, o La Rambli, o onom brdu Montjuic, o, španjolskim piscima, o španjolskoj kraljevskoj obitelji... Zašto sad ne želiš ići?"

"Ma želim i dalje, valjda...samo...ma ne znam više...zbog Harrya..."

"Zbog Harrya?! Opet Harry...uvijek Harry...", kolutala je očima.

"Ali kad mi nije uspjelo sve što god sam pokušala napraviti da se opet vidimo.", cvilila sam i lagano udarala čelom od koljena.

Matea je otvorila usta i krenula nešto reći, ali onda ih je zatvorila i stisnula i činilo se kao da je razmišljala o nečemu na kratko. Onda je ipak progovorila:

"Čekaj, čekaj malo, kako misliš sve ti nije uspjelo? Pa jedino što si mislila pokušati je to da studiraš u Londonu. Ili mi nešto prešućuješ?"

Prekrižila je ruke na prsima i digla lijevu obrvu.

"Ou.", prvo je što mi je pobjeglo s usana.

Ups! Potpuno sam zaboravila da Matea ne zna ni za kartu ni za moj pokušaj bijega. Nisam joj dala pismo jer nisam ni stigla do nje. Osjećala sam se tako krivo jer sam joj prešutila tako veliku stvar. Što da radim? Kako da joj sad objasnim?

"Ok, shvatit ću ou kao da."

Ha, sjetila sam se da je to pismo još u maskici od mog mobitela. Mobitel je ostao na stolu za kojim smo sjedile prije nekoliko minuta.

"Čekaj.", nisam znala što drugo da joj kažem.

Ustala sam se i došla do tog stola, uzela mobitel u ruke, skinula maskicu s njega, uzela pismo, vratila maskicu na mobitel, spustila mobitel na stol pa se uputila natrag prema kauču. Matea me cijelo vrijeme pratila zbunjenim, iščekujućim pogledom. Predala sam joj pismo prije nego što sam opet sjela na mjesto gdje sam bila. Matea je odmotala pismo i počela ga čitati, a ja sam istog trena počela čupkati kožicu oko noktiju. Užasna navika.

Ovo je trebalo biti tako jednostavno. Trebala sam biti u avionu ili s Harryem dok Matea čita to pismo.

Ne vjerujem da sam bila takva kukavica. Ostavila bih Mateu samu i ispričala bih joj se preko pisma samo da izbjegnem ovaj neugodni osjećaj - napetost i strah od Mateine reakcije.

"Ti si bolesna. Psihički. Stvarno", bilo je prvo što je rekla.

Samo sam šutila i gledala u pod i i dalje čupkajući kožu oko noktiju jer sam znala da sam krivo postupila. Matea je nakon par sekundi tišine nastavila:

"Oprosti, ali mislim da polako gubiš razum zbog Harrya. Molim te, kao najbolja prijateljica, prestani se toliko truditi. Uostalom, on je dečko, zar ne? Valjda bi se onda on trebao potruditi da se opet vidite, on bi se trebao boriti za tebe, a ne da ti tu bježiš od kuće i odbacuješ snove zbog njega. Molim te, vrati se u normalu. Želim svoju normalno nenormalnu prijateljicu natrag. Nimalo mi se ne sviđaš ovako nenormalno nenormalna i zaluđena. "

Ouch! Hej, ja nisam zaluđena! bilo je prvo što sam pomislila. Na prvu pomisao me malo zabolilo to što mi je Matea prigovorila i odmah sam se refleksivno htjela braniti ali zaustavila sam se i što sam više razmišljala o onome što mi je rekla, shvatila sam da je zapravo, potpuno u pravu i da nije mislila ništa loše. Samo se brine za mene...

Opet nisam ništa rekla.

"A kako to da si tu sad, ako si bježala?", pitala me Matea.

Ispričala sam joj detaljno sve o mom pokušaju bijega i nesreće s kaktusom. Na kraju smo se smijale i grlile i ispričala sam joj se što sam u zadnje vrijeme bila grozna prijateljica.

"Da, grozna si...Nisi se sjetila da smo mogle zajedno pobjeći.", Matea se našalila.

Obećala sam sebi i Matei da ću zaboraviti na spoj s Harryem i biti poput svih ostalih Directionera. Obožavat ću i podržavat ću ih sve jednako, pratit ću ih preko interneta i YouTubea, kupovat njihove knjige, CD-e i parfeme i osjećat ću se ponosno zbog njihovih uspjeha.

At least I thought I could do so...