Na zimskoj postelji

Starost

"Sasvim ko zima i ljeto će minut;
I godine prazne tako će teć,
I sunce ti neće nikada sinut -
Ni riječi nećeš na to reć."

-Dobriša Cesarić,
Pjesma o smrti
______________________________________

Znam, teško je povjerovati da jednom i ja sam bio mlad dok gledaš u ove bore koje krase moje lice.
Znam, teško je povjerovati da ova moja bijela kosa nekoć je imala boju. Teško je povjerovati da jednom sam hitro hodao, trčao, plesao, smijao se, išao na zabave, uživao u životu dok ovdje nemoćno sjedim na stolici, a jedini mi je provod odlazak po kruh u pekarnicu.

Onoliko teško koliko je tebi zamisliti da sam takav bio, toliko je teško meni bilo zamisliti da ću biti ovakav: star, nemoćan.

Mislio sam da je vrijeme na mojoj strani, da me dostići neće, ali vrijeme je uvijek imalo veliku prednost, ono nikada stati nikada neće.

U okovima sam samoće i usamljenosti, nadživio svih sam već odavna. Uspomene drage moje mladosti, već odavna leže zaboravljene pod slojem prašine.

Kosti ove jedva se pomiču, bezazleni pad slomio bi ih bez poteškoće. Ruke moje naborane i slabe, sav teret svijeta ovoga jednom nosio sam na njima. Samo slike dokazi su da jednom sam bio mlad, pun života, pun želje za životom. Samo slike dokaz su da nisam oduvijek bio ovako sam, da imao sam ženu, djecu...

I kako neću biti mrtvo puhalo kad ovako sam sam, kad moje najveće postignuće u životu, moja djeca zaboravljaju da im je otac živ? Kako da ne budem mrtvo puhalo kad unučad svoju vidio ja nisam od njihova rođenja? Kako da ne mrzim cijeli svijet kad na meni on već je ostavio tragove, rane, ožiljke?

Starost je vječna zima: hladna, tiha, mirna, prazna, osamljena...

Nemoćan sam, prisjećam se starih dana, starih uspomena. Prisjećam se onih dana kad bio sam poput vjetra, kad trčao sam kilometrima bez da me noge zabole, a sada me leđa ubijaju nakon kratkog stajanja.

Jednom sam nogom u grobu, samo čekam kad i moja će druga noga biti. Tad će se svaki moj bliski i daljni rod sjetiti da ja postojao sam. Tad ću svima biti omiljen djed, otac, stric, rođak. Tad bit ću plemenit, drag, inteligentan, uvijek spreman pomoći.
Što sam bio do tad? Zašto to prije niste primjetili?

Ili ću vam pak biti briga: tko ima toliko tisuća kuna za nadgrobni spomenik? Ovaj starac napokon je umro, više nam nitko ne drži prodike. Vjerujte mi, volio bih ja biti mlad.

Poslušaj me! Dopusti mi da pustim svoj glas i kažem ti ono što mi je već dugo u mislima, ali nikome ne govorim jer nemam kome. Ja se samo želim probuditi s nekim pored sebe. Ne želim biti ovako usamljen. Samo želim da netko izmami osmjeh na moje staro lice, da osjetim kako je to ponovo se smijati.

O daleka, o lijepa, o kratka mladosti!