DUŠE

11. "Tko zna jedriti?"

Svaki element ima svoj strah bar jedan to je još jedna stvar koju osim elementa vladari dijele.

Voda se boji topline da ne ispari isto kao i led dobiju opekline na velikim temperaturama.

Vatra se boji vode. Zemlja visina a zrak je klaustrofobičan. Metal se isto boji velikih vručina jer im se koža topi doslovno topi. Lava se boji vode zato kao i vatri tuširanje im traje najviše 10 minuta i to u kipućoj vodi. Munja se boji kiše.

Ali njegore je Duši jer ima sve te strahove. Kao ja. Mrzim skučene prostore iako se ne bojim visina tako jako. Voda mi je najbolji prijatelj iako me gromovi plaše. Ne volim viskoe temperature a tuširam se 3 do 4 minute za svaki slučaj.

Tek sad shvaćam da sam budna prije vremena nisam ni nešto spavala jako malo spavam u zadnje vrijeme.

Ustajem prije svih i jutim ka jezeru. Školski program je zaustavljen ali opet imam problem moram naći čuvare za još 5 elemenata do kraja godine, što je gotovo nemoguće naći nekoga kome ću vjerovati u tako malo vremena.

Tek sad shvaćam da nisam sama. Tu je bio Noah vođa vladara lave. Nosio ne neku tamno crveni gotovo crnu trenirku i bordo majicu smjestio se pored mene kod rijeke.

"Imaš li kontakt sa mojom majkom?" Pita odjednom.

"Da. Drogo joj je što te opet vidjela." Kažem.

"Kad bi bar mogla biti tu na par minuta." Promrmlja tako tiho da ga skoro nisam ni čula.

Zapravo migu biti tu.

Čula sam Ginim glas.

Kako?

Znaš kako izgledam. Pa napravi moju skulpturu od leda npr. i izreci jednu rećenicu 'Neka tvoj duh poćiva u ovom ledu. Gina.' Rekla je

Ustala sam i počela raditi lik od Gine. Kad sam završila zaledila sam je. Dosla sam do nje.

"Neka tvoj duh poćiva u ovom ledu Gina." Prošaptala sam.

Mojim tijlom je prošla bol i neka bijela izmaglica mi je izašla iz usta i ulazila je u skulpturina.

Led se rastopio i Gina je stajala ispred mene. Noah se ustao. Sa smiješkom. Utrčao je majci u zagrljaj.

"Zdravo mileni." Rekla je i poljubila ga u čelo iako je bio mnogo viši od nje.

"Hvala Emilly." Rekao je i bacio pogled na mene.

"Ne mogu dugo ostati tek nekih 20 minuta ove godine. Ali sljedeće ću te godine opet moći posjetiti." Rekla je sa rukom na njegovu obrazu.

"Što ako njena duša ostane duže od 30 minuta?" Pita me.

"Mogu dobiti živući oblik." Rekla je.

"U tom slučaju..." Prekinula ga je.

"Ne. Dobijem li živući oblik poremetit će se cijeli poredak živih i mrtvih." Rekla je.

Laže. Ostane li živa umire nakon nekoliko godina osim kao redovito pije čaj od jedne biljke koja je jako rijetka.

Ali mogla bi nestati zauvijek.

"Ostavit ću vas." Kažem i kerenem prema glavnom okupljalištu.

Sjećam se jedne legende staroga sela. Moja prabaka je trebala postati poglavica. No pleme su uništili vladari tame. Rijetki su ostali živi.

Imam jednu ogrlicu poglavica. Baka mi ju je dala kad je umirala.

Kad bi se opraštali od voljenih prislonili bi čela i zatvorili bi oči. I mislim da bi tako stajali otprilike minutu možda manje.

Uskoro sam se našla tamo ali svi su se svađali i derali jedni na druge.

"Hej!" Vikenm da ih smirim. Neki su počeli bacati elemente jedni ne druge.

Lupila sam nogom o pod i zemlja se zatresla. Malo su se smirili ali su nastavili vikati.

Kako da ih smirim?

"Dosta!" Viknem tako glasno i smirili su se.

"Ako s budemo svađali nikad ama baš nikad nećemo pobijediti vladare tame. U čemo je problem?" Pitam

"Moramo pronaći skriveno mijesto ovdije smo preizloženi." Javila se Snow.

"Znam jedno mjesto. Ali put bi trebao tejeti 2 dana." Rekla sam.

"Gdje?" Pita Evelin

"Jedan otok. Zove se Motonuyi. Jedan od najtajanstvenijih otoka na oceanu. Znam kako doći do tamo." Rekla sam.

"Ali ke to otok i da ne spomenem da se valdari vatre i lave boje vode." Rekla je Wenndy.

"Tamo je vulkan i suhoparina koja se nikad nije oporavila od zadnje erupcije vulakana tam isto ima i gejzira. Velik je to otok ali opet je malen." Rekla sam.

"Dobro krenimo." Rekao je Noah.

"No prije ngo što krenemo." Kažem i približim se.

"Tko zna jedriti?"