>>Jonathan! Haven! Vratili ste se.Ne sumnjam da ste obavili dobar posao.<< pohvali nas fra Luca čim smo kročili u crkvu.
Rukom nam pokaže da sjednemo u prvu klupu do oltara. Misa je završila prije pola sata i sada ova mjesto "zjapi" prazno. Jo i ja smo odrasli igrajući se ovdje. Nakon smrti naših obitelji fra Luca nas je odgajao bolje nego što većina ljudi odgajaju vlastitu djecu. Uvijek je pazio da svega imamo dovoljno, ali nikad previše da nas ne razmazi. Jo je često napuštao crkvu u posjeti ostaloj rodbini u Bordoni. Ja nisam imala te sreće. Moja majka je bila ljudska kćer, a otac lovac na vampire.Ona je morala pobjeći od svojih roditelja da se uda za moga oca,a njegova obitelj je prekinula sve odnose s njim. Nakon ubojstava fra Luca je odlučio odgajati i mene zbog moje rijetke krvne loze. Vampiri na lovce polako izumiru,a osim toga moj otac je bio iz ugledne i uspješne obitelji. Nisu mogli dopustiti da me majčini roditelji odgajaju kao obično dijete. Svatko u mojoj poziciji bi bio neizmjerno zahvalan fra Luci zar ne? E pa istina je drugačija. Ja sam itekako svjesna činjenice da sam ovdje samo zato što je očeva krv pobijedila i dobili su kćer, lovkinju na vampire.Da sam rođena kao obična ljudska kćer i da su mi geni malo drugačiji, nikoga ovdje ne bi zanimala. Jedina iskrena osoba ovdje,koja vidi dalje od vlastite želje za ubijanjem vampira je Jo. Njegova neiskvarenost je jača od želje za osvetom. To mu omogućuje da zaboravi prošlost i gleda u budućnosti.
>>Pričajte mi. Što se dogodilo?<< upita uzbuđeno fra Luca.
Slabo svijetlo u crkvi je prekrivalo brojne ožiljke na licu fra Luce. Vidite, ovaj prosjedi starac, u svojim mlađim danima je bio uspješan lovac. Mnogi su se ugledali na njega. Drugi su pak pričali da je bio nemilosrdan prema svim vampirima, uključujući plemiće, što je dovelo do velikog rata između ove dvije vrste prije petnaest godina.
>>Vidite, stvar je u tome...<< progovori Jo s knedlom u grlu.
Jou je ovo posebno teško. Oduvijek se trudio dokazati fra Luci. Osjećao je pritisak da u svemu mora biti najbolji. Tako je pokušavao dokazati i samome sebi da je vrijedan života. Da nije i on zaslužio umrijeti one noći u studenom s ostatkom obitelji.
>>Već su bili mrtvi.<<, rekla sam prije nego sam shvatila što radim.
Jo posramnjeno spusti glavu i počeše polumjesec na ruci. Polumjesec je znak lovca na vampire. Izgleda kao sitni ožiljak na vanjskoj strani lijeve šake s kojim se svi rodimo. U trenutku kada se borimo,znak žari jednakom jačinom kao i naša želja da svladamo tog vampira. Zbog navale adrenalina ne osjećamo tu bol,osim ako naša želja ne dosegne abnormalnu visinu. Tada već pričamo o osobnim razlozima. Zato se dosta naših treninga svodi na treniranje unutarnje mirnoće. Ukoliko te protivnik naljuti, već si izgubio, čak i ako ga poraziš. To je prvo i zlatno pravilo.
>>Kako to misliš?<< prekine moje razmišljanje fra Luca.
>>Kada smo stigli, vidjeli smo plemića koji ih je vukao vani na sunce i spaljivao ostatke. Nakon toga je mirno odšetao i u potpunosti ignorirao Joa i mene. Kao da smo nevažni.<<,rekla sam stišćući šaku od bijesa. Mrzila sam kad me se olako shvaća.
>>Da...razumijem.<< reče fra Luca.
Jo iznenada podigne glavu, >>Kako mislite, razumijete?<<.
>>Reci mi, kako je izgledao taj plemić?<< nastavi fra Luca potpuno ignorirajući Joa.
>>Kao i svi ostali vampirski plemići.<<, odgovorim pomalo podrugljivo.
>>Visok,smeđa kosa,široka ramena,fizički daleko najjači vampir kojeg sam ja ikad vidio.Nosio je običnu bijelu košulju i tamni kaput, onakav kao što samo plemići jake krvi nose,viktorijanski.Bio je u potpunosti staložen i smiren,ali imao je opasnu auroru. Definitivno alfa mužjak.<< opisao ga je Jo.
Nikad prije nisam vidjela Joa tako koncentriranog. Bez obzira na njegov ozbiljan karakter, Jo se volio šaliti. Ljut je. Toliko ljut da je upamtio svaki njegov detalj. Vjerovatno se srami što smo u njegovim očima djelovali jednako bezopasno kao i obični ljudski sinovi i kćeri.Nije jedini.
>>Mislim da ste upoznali Zekea prije nego što sam vam ga stigao predstaviti.<< reče fra Luca.
Jo i ja smo se pogledali zbunjeno. U svakom trenutku smo znali što drugo razmišlja. Zato smo bili najbolji.
Odjednom se čuje škripanje starih,drvenih, ulaznih vrata crkve. Vani još uvijek žarko sija sunce. Na vratima se pojavi odraz muškarca. To je on. Alfa mužjak.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
