Life of a traveller

Meet me

I evo me tu sam. Naslonjena na prozorsko okno autobusa. Krajolik prolazi tako brzo. U jednom  trenu si tu u drugom vec si na drugom mjestu. Brzinom smjenjivanja krajolika smjenjuju se i moje misli. Tu sam. Pocinjem nov zivot. Sada je sve iza mene. Bojim se priznati ali bjezim. Bjezim od sudbine. Strahu se odupirem muzikom. Slusalice u usima odigrale su najbitniji dio ovog putovanja. U najtezim trenutcima uvijek su mi bile najbolji prijatelj. Taj krik tehnologije nije ni sam svjestan koliko pomogne u donosenju odluka,koliko sjecanja prizove i koliko suza donese. Gotovo pa nestvarno. Ali borim se. Osjecaji su mi izmijesani. Ni sama ne znam sta da ocekujem znam samo da povratka nema. Stanice se mijenjaju. Ljudi ulaze i silaze. Stizu na svoje pristaniste i trce u zagrljaj voljenima. Koliko jedan pokret stranca moze da boli ? Koliko necija sreca moze da potisne nasu ? Oni se grle,ljube. Ljubavnici kriju,prolaznici smiju,masu jedni drugima. Koliko ti pokreti mogu da bole. Iskreno receno mnogo. Ni sama nisam znala koliko do ovog trena. Ostaviti sve iza sebe bila je i hrabra i glupa odluka u isto vrijeme. I misli mi teku tako... Najednom nesto me prekida vraca u realnost.Magicnost svih onih stabala nestaje. Dignem pogled i vidim mladog naocitog gospodina sa aktovkom u ruci. Vadim slusalica i upustam se u razgovor protiv svoje volje. "Izvolite gospodine ? "  rekoh. Oci su mu bile tipicne smedje boje nista posebno reklo bi se ali jako misteriozne. Osmijeh je poksavao da prikrije dojam koji su odavale oci. Pomisli ahh i on nosi neki prtljag na svojim ledjima. "Nebih da vas ometam mlada damo,ali,trazim slobodno mjesto a jedino dostupno je ovo kraj vas. Da li bi mogao da sjednem i pravim vam drustvo i da podijelite vase dragocjeno vrijeme sa mojom malenkosti. Ipak sve je bolje i lakse u dvoje. Pa i ubijati dosadu izazvanu dugim i zamornim putovanjem." Posmatrala sam ga a njegove rijeci su mi odzvanjale u glavi...sve je lakse u dvoje...hmmm da. Koliko god sam zeljela odbit to nezeljeno drustvo moja savjest mi nije dopustila da ga odbijem i budem bezobrazna." Da,naravno,izvolite sjedite, i molim vas zovite me Emma." Divno pomislila sam,trenutno najmanje sto zelim drustvo a pokazujem upravo suprotno. Valjda je to ono sto sam naslijedila od majke.Sjeo je kraj mene i stavio crnu,koznu aktovku na  svoje krilo,tako pazljivo kao da mu  krilu lezi zena kojoj je posvetio svoj zivot. To mi je izgledalo pomalo smijesno. No svako voli ono sto mu se u zivotu pruzi.Nisam znala sta me ceka,ali sam znala da ce mi ovaj covjek,stranac,ako nista bar obiljezit putovanje.A to mi je bilo najmanje potrebno. Zelim da ostanem ne primijecena i nepoznata. Bar koliko je to moguce.


Hvala na citanju. Svi komentari su dobro dosli. Recite sto mislite o djelu u komenarima. Ostavite Vote. Vama sekund meni pomogne. Keep reading. Novi dio uskoro.  <3