Life of a traveller

Meet me 2

Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da i on nije zelio drustvo. Ali nekad se kockice same posloze. Nastavila sam svojim tokom sa slusalicama u usima. A onda jedan poznat stih koji izaziva strah u srcu...

  Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.....

  Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k o neko beznačajno pristanište.

Veoma dobro poznati stihovi. Taj Balasevic,nekad cilja ravno u srce tananim glasom tek onako da te zaboli i zatisti polako da te ta neugodna bol muci. Ukus za muziku mi je uvijek  bio malo drugaciji nego kod ostalih osoba u mom drustvu,ali to sam smatrala vrlinom. Da dragi cika Balasevicu...dosla sam iz provincije da nadjem to tamo negdje daleko, i ostavila sve iza sebe. Suza se skotrlja niz moj hladni obraz,a bolni jecaj se prosto sam oteo iz grla. Kao da dusa vice na glas svoje boli. Koliko je samo emocija stalo u tu jednu suzu.A onda ,tamam kada sam se pribrala nastavlja tiha recitacija,kao da te rijeci sapuce samo meni na uho. Kao da stranca ovog pored mene nema, nego voljeni cika Balasevic sapucuci srceparajuce rijeci i citajuci moje srce i dusu kao otvorenu knjigu.

  Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...  

Pogodilo me to. Razmisljala sam,sta i kad bi htjela nekome da ispricam sta osjecam sta bi imala da kazem. Da se suosjecam sa onim usamljemim jesenskim drvetom na poljani koje tek razvija svoje grane  ? Hmmm..ne,ne bi islo. Najednom osjecam neciju ruku na svom obrazu.Okrenuh se i ugleda stranceve oci. "Gospodjice,hocu reci Emma,nisam mogao a da ne primijetim da vas nesto muci. Mogu li vam kako pomoci ?" Iskreno receno ostala sam bez teksta. Nisam znala sta reci strancu koji zna moje ime a ja njegovo ne. Toliko sam zarko zeljela nekog na svojoj strani a znam da taj luksuz nisam smjela sebi dopustiti.

"Tesko pitanje gospodine.Zasto ne pocnemo prvo s necim jednostavnijim" odgovorih zbunjeno.
"Moze,naravno,izvolite."

"Prvo i osnovno,ne nalazimo se u istoj poziciji.Vi moje ime znate a ja vase ne."

"Ah da,ja sam Ben.Izvinite,smetnuo sam s uma da se nisam predstavio."
"Pa gospodine Ben,gdje vas vode ove tracnice sudbine ?"
"U nepoznato gospodjice,nadam se.Daleko od svega. Doduse to sve stalo je u ovu jednu koznu aktovku". 

Sada sam znala zasto je osmijeh pokusavao prikriti ono sto su oci otkrivale.To je to. Ipak i on ima prtljag na ledjima,daleko veci od ovog u aktovci.

"Mozda nas je ipak sudbina spojila Ben. Izgleda da putujemo na isto mjesto iz slicnih razloga."
"Mozda Emma,a mozda i nesto vise od sudbine." 

Samo sam  se nasmijala. Nisam znala sta to znaci a nisam ni zeljela saznati. Uskoro silazim. Vise se necemo sresti i zavrsavam ovaj razgovor dok je jos bezbolan.

A sudbina se poigrava. Zasto da mi uzivamo kad je sudbini dosadno.Sta fali malo poigrat se ljudskim zivotima. Mozda se poigra i sa jos dva. Jedno je sigurno Emmin zivot je na redu.


Hvala na citanju. Sljedeci update uskoro. Comment i vote su uvijek dobro dosli <3