Storms of life

Part 2

Palim cigaretu i idem ka prozoru. Mjesec se krevelji, podrugljivo sjaji u praznu noć, praznu sobu, prosipa srebro po brdima oko umrlog grada. Otvaram prozor, ostajem začuđena što se vjetar trudi da pomiluje nekog poput mene. Noćni muk razbija neki pijani glas koji razvlači pjesmu od dvije - tri proste note. Vrijeme prolazi i svaka noć koja mine, i svaki dan, još je jedna dolina i jedan brijeg koje smo izgubili. Koje se nikad neće vratiti. Ponekad poželim da se vratim u prošlost, ispravim mnogo toga, ali kada jednom prođe, ne postoji ništa što bi nam pomoglo da se vratimo i ispravimo greške koje su nam promijenile život za 360 stepeni. Ne postoji nikakva magična gumica koja bi samo jednim svojim potezom sve naše krvave i bolne rane prošlosti izbrisala. Znam, ne mogu se vratiti na taj dan kada sam ga upoznala i izbrisati ga iz sjećanja, baš kao ni njegov lik iz svog sjećanja. A tako prokleto to želim. Tri mjeseca su prošla od dana kada sam se zaklela da ću ga zaboraviti. Niko ne može ni zamisliti kako je teško. Dane preživim nekako, zatrpam se obavezama, ne mislim, ali noći... noć mi dodje kao kazna, tada sve dolazi na naplatu. Tada se svega sjećam i opet sve se ponavlja iz dana u dan. Teško je, ali moram, to je jedini put da se oslobodim od kandži koje me već dugo vuku u ponor. Moram da ga zaboravim. Dogorjela cigareta me podsjeća da sve prolazi, ali kao što iza svake ispušene cigarete ostaje pepo i žig kao podsjetnik da je nekada postojala, tako i na nama ostaju tragovi koji će nas zauvijek podsjećati da se desilo, čak i onda kad sve izgubi boju i postane sivo. Okrećem glavu od već naučene napamet scene vani i vraćam se krevetu. Spuštam glavu na jastuk i molim se da me makar večeras ne progone snovi koji već dugo imaju danak u mome životu.

Nalazim se u nekoj gužvi nepoznatih ljudi. Svi oni idu prema meni kao horda poludjelih navijača i žele da me sruše, sravne sa zemljom. Odjednom svi staju, sve se ledi, kao da je vrijeme iz nekog nepoznatog razloga stalo. Okrećem se oko sebe i u daljini vidim njegov lik. Crte lica su mu jako naglašene. Njegove rumene usne su sklopljene u čvrstu crtu. Nema onog osmijeha kojeg sam voljela. Samo jedno je ostalo isto, njegove oči, one i dalje imaju posebni sjaj i zamišljeni pogled. Okrećem se iza sebe, ali nema više nikoga. Svi oni nepoznati ljudi su nestali. Vraćam pogled na smeđokosog dečka koji mi je nekada davno ukrao srce i koji me sada posmatra svojim prodornim očima. Pokušavam se pomjeriti, ali ne ide, noge su mi kao okovane kamenom. On mi prilazi. Tako nečujno hoda kao da miluje zelenu travu pod nogama. Staje ispred mene, uzima mi ruku i u nju stavlja maleni smotuljak. Okreće se i odlazi. Gledam za njim, ali tako brzo nestaje mi iz vidokruga. Vraćam svoj izgubljeni pogled na maleni smotuljak i vidim da nešto piše na njemu. Crnom grafitnom olovkom i velikim slovima ispisane su riječi: „BITI ĆEŠ UBIJENA!". Padam, padam, tonem. Sve dublje i dublje. Svaki korak me vuče u tamu, u ponore, muk, tišinu, crnilo.