HOPE

2.

Time heals evreything,right?Not so much.

Ušli smo u kantinu,uzeli tacne i počeli trpati hranu.Ja baš i nisam bila nešto gladna,pa sam samo uzela jogurt i jabuku.Sjeli smo za sto i počeli jesti,svoj sam jogurt odmah završila,a jabuku sam ostavila za poslije.Čekala sam da i oni završe,svima su bila puna usta i niko nije progovarao.Nešto je zapištalo,sestra je ustala i trčeći kroz vrata doviknula-"Hitan slučaj,pazi na njih!",i tako sam ostala sama sa njima.Kad su završili otišla sam platiti i odvela ih u čekaonicu.I dalje nije prestajala buka iz naše sobe.Opet sam se sjetila priče,ali nisam znala da li je pametno pitati dvije male djece o nekoj priči dok oni ne znaju šta im se dešava sa mamom.Ali opet to im može odvući pozonost.

Okrenula sam se prema Alexu i pitala ga da li voli priče,ali nije me čuo,u mislima je bio negdje daleko.Rukom na ramenu ga malo prodrmam i ponovo pitam,ovaj put me je i Elena čula.Oboje se okenuše prema meni s velikim osmjesima na licu i klimnu glavom potvđujući."Mama nam uvijek priča priče za laku noć,a nekad,ako smo dobri,dok pravi ručak pričala bi nam priče"-reče Elena,ja se obradovah."Kakve bi vam priče pričala?"-upitah."Uvijek bi nam pričala o našem tati,znaš on je bio u ratu,kad sam ja bio mali i baš ga se i ne sjećam.",reče tužno-"Ni ja."-nadoda Elena.

Izgubila sam zemlju pod nogama.Imala sam osjećaj da ću pasti i da se više neću dići.Oni su tako mali,a prolaze kroz sve kroz šta ja prolazim.Oca nemaju,a mama im je na pragu smrti i još ne znamo da li se je izvukla.Oči mi se pune suzama,a znam da ne smijem plakati pred njima.Progutam knedlu u grlu i zadnjim atomom snage suzdržim se od plača"Pičajte mi!"-kažem.

Prvo počne Elena,koja je imala u mojim očima osam godina,ali opet izgled vara.Reče kako se sjeća kada bi ga čekali na aerodromu i kako se sjeća njegove unifome i čvstog zagrljaja.I da se još sjeća kako bi joj uvijek donosio male poklone i svaki dan koji bi proveo kod kuće donosio bi joj drugu igačku."To je sve čega se sjećam,ostalo što znam je sve što mi je mama pričala."-tužno reče,a u meni tihi glas i dalje govori Ne plači budalo ne pred njima,poslje nje nastavi Alex.

On reče da se samo sjeća njegove uniforme i njegovog glasa kad bi ih ušuškavao u krevet ili kad bi ih budio ujutro.Bilo mi je krivo,izgleda kao dobar čovjek,a da nije bio vjerovatno ni njihova mama to tome ne bi prčala.Osjetila sam suzu na obrazu i brzo je obrisala,nadajući se da je nisu vidjeli.Sad nisam bila sigurna da li plačlem zbog njih ili zbog sebe,je li ovo ljubomora ili suosjećanje?Nisam ni ja znala.

Izgledali su kao mala sretna porodica sa ocem koji se bori za državu,s tim riskirajući svoj život ili ono važnije,riskirajući ljubav i poštovanje svoje djece.A moj otac?Moj otac je posebna vrsta čovjeka za koje postoji mjesto zvano ludnica.Imala sam četri godine kad nas je napustio.Mama je bila tudna sa bracom,šesti mjesec,čim se saznala pobacila je.A ja sam ga svaki dan čekala da dođe kući sa posla,da me zagrli i da mi da poljubac u obaz,ali dani su prolazili njega nije bilo,a ja sam polako odustajala i polako sam gubila svu nadu.Mama je u to vrijeme bila u sobi,zaključana,odvojena od svjeta,od svojeg jedinog djeteta,mene,gubeći se tuzi,što zbog tate,ako se tako može nazvati,što zbog brata kojeg je rodila mrtva.Tad sam bila prepuštena sama sebi,kao u sad,ali u suprotnim okolnostima.Sad mama želi da se oduži za sve,želi da se brine o meni,da me pazi i mazi,ali nije u mogućnosti,vezana je za ovu bolnicu i za onaj krevet.

Izgubljena u mislima zaboravila sam gdje se nalazim,shvatim gdje sam kad Alex poviče-"Evo ih izlaze,nastavit će priču!!Nastavit će priče Elena!"Elena kao da je znala i nije se pomjerala,a Alexa je u trku spriječila jedino moja ruka koja ga je uhvatila i povukla nazad.Shatila sam i ja,kao i Elena,šta se dešava.A sestrin pogleda,dok je izlazila iz sobe moje,a i njihove mame,pun suza i negodovanja glavom mi je sve rekao.

"Idemo u šetnju.Parkom.Odmah sad!"-reče i povuče ih oboje za ruke.