Hailey je obična tinejđerka koja se zbog očevog posla trebala preseliti u NYC. Nije ni slutila što će se sve zbiti kad počne pohađati novu školu i kada primjeti da život u Americi nije baš kako ga je ona zamišljala...
"Jaooo, još samo pet minuta..." govorim sama sebi.
Opet čujem taj zvuk. Još je gore kad alarm pjeva duet s autima koji voze niz ulicu, to te pet puta više razbudi.
"Ups, kasnim"
Kažem ja onako, bez interesta, jer mi je jutro bilo nekako... znate onu poslovicu "Kao da si se ustala na lijevu nogu"? Ili desnu? Imam pamćenje ko ribica.
Napokon se ustajem iz kreveta i otrčim do kupaonice. Priznajem, malo sam se žurila. Ali ne zato jer mi se žurilo zbog kazni koje bih mogla dobiti, negoo... paa... ima jedan dečko, zove se Adam. Srce mi stane kad ga pogledam. Nemogu vam opis-
"Hailey, jesi li se spremila?" viče mi mama iz kuhinje. Toliko sam se zamislila da nisam ni primjetila da je već 15 do osam. Kill me now.
"Stižem, mama!" viknem joj.
Spustim se dolje (na prvi kat), kad vidim mamu i tatu, kako sjede i ne doručkuju, već s nestrpljenjem čekaju nešto.
"Mama, gdje mi je doručak?", Upitam, "Mislim, nisam nezahvalna ali znaš da u kantini imamo one odvratne stvari a ti-"
"Danas ne ideš u školu." prekine me mama.
"Kako to? Mama, znaš da želim vidjeti Adama i frendove..."
"Hailey, znaš li za tatinu tvrtku?" upita me mama.
"Da", kažem, "Kako ne bih znala? Pa normalno da znam, još smo i neki dan pričali o tome da tata odlazi na put ali niste mi rekli gdje."
"Srce, ti, ja, Jacob i Avery odlazimo s tatom." kaže mama sa razvučenim osmijehom na licu. Taj osmijeh sam gledala, dok sam stajala nepomična od mamine vijesti.
U jednom trenutku, i ja sam dobila taj razvučeni osmijeh na licu.
"YESSSSS! VOLIM VASSSSSSSS!!", vikala sam i skakala dok sam iznutra osjećala toliku energiju da vam to nemogu opisati.
"Krećemo danas oko dvanaest sati." kaže tata koji je skrivao osmijeh, jedva, i to me jako nasmijalo.
Taj osjećaj. To veselje. Ta radost. Ali radost nije bilo jedino što sam osjećala.
"Mama... koliko ćemo biti tamo?", upitam.
"Dušo... ne vraćamo se" odgovori.
Kad sam to čula, ostala sam nepomična. Nemože biti. Više nisam osjećala radost i sreću. Sada sam osjećala tugu. Pitala sam sama sebe: Što ću bez Alison, moje BFF? Što ću bez Adama, najzgodnijeg momka na svijetu? Što ću bez dosadnih, ali dobrih učitelja? Što ću bez dragih susjeda? Faliti će mi ulice Londona. Faliti će mi taj zvuk automobila i miris tvornica. Faliti će mi pekar iz obližnje pekare u kojoj dolazim po kroasane svako jutro. Život mi je okrenut za 360°.
¡Ay! Esta imagen no sigue nuestras pautas de contenido. Para continuar la publicación, intente quitarla o subir otra.
