Za izdaju rođen - završena

3. Ponor

Nisam znala kakav je to osjećaj kada te grlo steže a bezglasni vriskovi paraju njegovu unutrašnjost, pokušavajući pronaći svoj put van. Tada sam saznala. Poželjela sam ga psovati najžešćim psovkama, skočiti na njega poput tigra žednog nečije krvi, notima mu uništiti ono lijepo ali u isti mah odvratno lažljivo lice...ali ništa od toga nisam učinila. Poput kipa, bez ijednog traga života u sebi, stajala sam, očima upijajući odvratni prizor ispred sebe. Ruke su mi se tresle kao da danima nisam okusila nikakvu hranu, dok je moje tijelo tražilo bilo kakav oslonac, koji mi ne bi dopustio da padnem na prljavo tlo.

Znate, bezbroj puta sam požalila zbog toga što nisam bila jača od njega. Požalila sam zbog toga što sam svom smrvljenom srcu davala lažnu nadu, koja me je svakim danom sve više i više ubijala. Lažna nada je gora od bilo čega na ovom svijetu. Nadaš se nečemu čiji je kraj odavno napisan. Zapečaćen.

Lažna nada je otišla onda kada sam susrela njegov zeleni zamućeni pogled, koji je bio drastično drugačiji od onog kojeg sam prvi put srela, prije pet godina. Iako to nisam željela, jecaj se oteo iz mog grla, parajući balon tuge oko mene. Rukom sam pronašla zid koji mi je pružio maleni oslonac, dok sam kroz maglu suza gledala njega kako žurno zakopčava hlače, i sa bolnim izrazom lica, na kojem se najviše iščitavalo kajanje, ide prema meni. Prljavim rukama je pokušao da dodirne moje slomljeno tijelo, lažljivim usnama je govorio ono što mi je stalno ponavljao zadnje dvije godine.

„Žao mi je!"

Njegovo jebeno „žao mi je" probudilo je u meni svu onu povrijeđenost, koja je vrištala na mene i govorila mi kako sam ja najjadnije žensko stvorenje na planeti.

„Tjeraj se u pizdu materinu!" Prodrala sam se nadljudskom snagom, dok sam posrtajući bježala od ovog đavola kojeg sam voljela više od sebe.

Znam da je i on mene volio. Volio je na izopačen i odvratan način, jer drugačije nije umio. Njegovo srce je bilo crne boje, a ljubav koja ga je uzimala pod svoje tjerala je to crnilo što dalje od njega. Nije dopustio crnilu da ode već ga je bijednim djelima povećavao. Znao je da me tim crnilom uništava, ali nije želio prestati. Znao je da ga svako veče čekam sklupčana na našem krevetu, ali nije dolazio. Znao je da osjetim kako njegovo tijelo smjenjuje svakim danom druge mirise, ali to ga nije spriječilo da se i moji mirisi pomiješaju sa onim koji su bilježili njegovo tijelo. A to ni ja nisam spriječila. Jadno žensko, zar ne? Jadno žensko koje nije bilo u stanju već odavno staviti tačku na vezu dugu pet godina. Vezu koja je obećavala samo propast i bol.

Dok sam bježala primjetila sam sve one čudne poglede ljudi oko mene, kojima su me, onako uplakanu, sažaljevali. Gdje god sam pogledala, na mene su vrištali tuđi pogledi.

Jadna! Jadna! Jadna žena!

Poželjela sam začepiti uši, zatvoriti oči, i otići na neko drugo mjesto. Mjesto odakle bi bilo nemoguće vratiti se.

„Ne možeš da voziš u takvom stanju! Stani, tako ti svega! Stani da razgovaramo!"

Čula sam njegov glas negdje daleko iza sebe, a čuti njegov predivni glas za mene je značilo novu navalu suza. Komešanje iza mene mi je dalo do znanja da se i Pule umiješao, a psovke koje mu je izgovarao, postidile bi i najvećeg ološa.

„On nije za tebe. Pronađi nekoga svojih godina, a njega pošalji u tri lijepe. On će vječno sebi i svojim godinama dokazivati kako može imati svaku djevojku koju poželi, jer je on takav. On se boji svojih godina."

Pule mi je to rekao prije nekoliko godina, ali ja sam smatrala kako je on ljubomoran jer nisam izabrala njega. Pule mi je svoju ljubav priznao, ali nikada nije ništa pokušavao. Jer sam se ja vezala za drugog muškarca.

Njegove riječi su mi odzvanjale cijelim putem dok sam vozila prema kući, a svaki put kada bi nova navala suza krenula, ruke bi mi skliznule sa volana, čineći se mlitavim i beživotnim. Možda sam i željela poginuti, no nisam. Sada mi je drago što sebi nisam uspjela oduzeti život. Jer nije bilo vrijedno toga.

Povremeno bih začula trubu automobila iza mene u kojem me je pratio Pule, a blinkanjem prednjih svjetala mi je govorio da stanem. Nisam stala. Nisam mogla. Željela sam pobjeći, nestati, propasti kroz zemlju. Samo ga više nikada ne vidim. Samo da mu glas više nikada ne čujem.

Ne znam o čemu sam razmišljala kada sam uletila u zgradu, a zatim u stan. Rukama sam poobarala sve što mi je došlo pod ruku, uključujući i skupocjene vazne i okvirove naših slika. Sve što je imao u stanu bilo je skupo. Bilo je najbolje. Samo ja nisam.

Nisi bila najbolja!

Govorila sam sama sebi dok sam punila ogromnu kadu vrelom vodom i dok sam beživotno zurila u mlaz vode, koji je svaki sekund sve više punio kadu. Zaključala sam vrata, a zatim sam počinila drugu najveću grešku u svom životu.

Dok sam onako obučena jednom nogom zakoračila u vrelu vodu poželjela sam da me nikada nije izdao.

Dok sam drugom nogom ulazila u kadu, poželjela sam da mi je makar jednom rekao da me voli.

Dok sam tijelo lišeno ikakvih osjećaja spuštala u vodu koja me je pržila, poželjela sam da mi je priznao kako ja pripadam svemu što on voli.

A dok mi je voda prelijevala uplakano lice, poželjela sam samo jedno.

Poželjela sam da me nije ubio.

1