Za izdaju rođen - završena

4. Predaja

Shvatila sam kako je došlo vrijeme za predaju. Dugo sam je odugovlačila, uništavajući preostale dijelove sebe koje on nije uspio uništiti. Tih dijelova je bilo malo. Jako malo. Jer je on većinu dokrajčio. Bila sam spremna predati štafetu izdaje u nečije druge ruke. Ali mi je bilo žao učiniti to, jer sam se bojala da će neka druga doživjeti sve ovo što sam ja, a to ne bih poželjela ni najvećem neprijatelju. Možda će neka sljedeća biti jača od mene, pa kada vidi kakvo je on zlo od čovjeka, odmah sve sasjeći u korijenu. A možda će on prema drugoj ženi biti bolji, prećutno tražeći iskupljenje za počinjene izdaje.

Prestala sam zadržavati dah, a nozdrve kao da su jedva dočekale, uvukle su u sebe vrelu vodu. Pluća su prijetila da se raspuknu od velike količine tečnosti, a meni se borba za život činila tako daleko. Balončići koji su izlazili iz mojih usta, gubili su se negdje na površini, dok je meni sa svakim pucanjem balončića, odlazila volja za životom. Činilo mi se da vidim sve pune čaše razočarenja koje sam godinama ispijala, a one su iznad moje glave nazdravljale tome što im se uskoro više nijedna neće pridružiti. I kada sam pomislila da je konačno došao tren kada će se duša od tijela rastati, vrata kupatila su se sa treskom otvorila, a jake ruke su me ščepale iz vrele vode. Pule me je poput lutke izvukao iz ogromne kade i posjeo u svoje krilo, dok sam ja zvučno dolazila do zraka koji sam sama sebi uskratila.

„Dobro si malena. Dobro si. Tu sam." Spuštao je poljupce u moju mokru kosu, dok me ljuljao u krilu kao malo dijete. Bezizražajno sam zurila u razvaljena vrata očekujući da ću vidjeti onoga kojeg je moj mozak mrzio. Po prvi put otkako sam ga upoznala, poželjela sam da ga više nikada ne vidim.

„Zaboga malena, šta si to pokušala? Nemoj nikada više. Nemoj, molim te."

Glasom u kojem se jasno čuo bol ali i ljutnja, Luka me je molio. Više nisam bila ja ta koja je molila.

„Pokušala sam se ubiti." Šapatom sam izgovorila, i sebi i njemu.

„Ne misli više. Proći će. Uz tebe sam. Uvijek sam bio."

Suze su krenule kapati iz mojih očiju, dok sam u sebi proklinjala odvratnog prokletnika kojeg sam zavoljela. Proklinjala sam dan kada sam ga upoznala, proklinjala sam sve one dane u kojima sam postepeno gorjela. Proklinjala sam njega i ovu noć u kojoj sam konačno izgorjela.

Luka me je podigao u naručje, i odnio u spavaću sobu koja je imala toliko uspomena. Više loših nego dobrih. Dok me nježno spuštao na krevet, prisjetila sam se kako me je on isto tako nježno spuštao, kada sam se tek doselila ka njemu. Dok je Luka užurbano pakovao moje najosnovnije stvari, sjetila sam se kako je on iste te stvari raspakivao iz mog kofera. A dok mi je Luka nježno pružao ruku da je prihvatim, sjetila sam se kako me je on rukom nježno odgurnuo na krevet, kada smo prvi put vodili ljubav.

„On nije sav svoj. Može doći svaki tren. Hajde idemo."

Dok sam gledala u Lukine prelijepe smeđe oči, pitala sam se zašto on nije bio taj u kojeg bi se ja zaljubila? Zašto on nije bio muškarac kojeg bi moje srce odabralo? Zašto sam izabrala izopačenog izdajnika umjesto nositelja istinske ljubavi?

Ne pišem Vam ovo kako biste ga mrzili. Neko vrijeme sam mislila da ga mrzim a ustvari ga je samo moj mozak mrzio. Srce nije moglo. Nije umjelo. Ni deset godina kasnije ne umije.

Ne volim ja njega onim intenzitetom sa kojim sam ga voljela ranije. Ljubav je vremenom blijedila ali nikada nije izblijedila do kraja. Niti će. Čak prođe nekoliko dana a da i ne pomislim na njega. Kada dopustim tuđim rukama da me dodirnu više ne mislim na to kako ga izdajem. Ali bez njegovog dodira, tijelo kao da nije moje.

Sigurno se pitate zašto sve stavljam na papir, kada je toliko godina prošlo.? Zašto štetim sebi i svom srcu odlazeći u godine kada nisam bila voljena?

Zato što je on uvijek tu. Čak i kada mislim da nije u mojoj blizini, on je tu. Kada odlazim ruku pod ruku sa muškarcem kojim mi godinama grije krevet, on je tu.

On je tu da me svake godine podsjeti na dan kada sam zauvijek otišla od njega. On ne želi da mu oprostim, a ja to i ne bih mogla. Neko kaže „opraštam, ali ne zaboravljam". Ja ne mogu. Ne mogu oprostiti, ne mogu zaboraviti.

Ko je on? Onaj koji me je pekao, a da nigdje nisam pogriješila. Onaj koji je toliko puta otišao i došao bez osjećaja krivice. Ko je on? Onaj koji je pogazio tolike životne zakletve, sva obećanja i sve naše izgubljene snove. Ko je onaj koji je bio ravnodušan na rastavljanje duše i tijela?

Pokupim svoje stvari iz ureda, jer je radno vrijeme već odavno prošlo. Na izlasku iz zgrade osmijehom pozdravim portira koje se danas zabrinuo za mene, pa požurim na parking prema svom automobilu. Upalim automobil, a zatim i radio kako bih razbila tišinu koja me je okružila.

Neka ti ne bude zbog mene žao
što više nisam tvoj, što me s tobom nema,
sve bih ti uzeo, a ništa dao
tvoju bih mladost opet izdao...

Naježim se nakon što odslušam refren pjesme, koja je potresla svaki dio moga tijela. Sa treskom isključim radio, pa se zaputim na glavnu cestu.

Ko je on? Ja ću Vam reći. On je bio ljubav za koju mislite da traje cijeli život.

Ali je između ljubavi i trajanja, izabrao biti moj dželat.

Nisam stigla odgovoriti na Vaše komentare na obe priče, ali napravit ću to uskoro. Ne zamjerite. Danas sam uspjela ugrabiti vremena i dovršiti ovo poglavlje, za koje se nadam da će Vam se dopasti.

Laku noć :*