Maria

III.

"Je li slobodno?" "Da." "Pa nisam te viđao u ovom društvu!" "Hah nisam ni ja tebe! Poznajemo li se?" "Mislim da ne! Ja sam Nicola Moretti." "Drago mi je Nicola!" Prišao mi je tako zavodnički, tako samouvjereno.
Ima predivne tamne smeđe oči. Predivne crte lica. Izgleda kao izmišljen. Puno ga ljudi zna. A cure mu prilaze začarane njegovim izgledom... Ne volim takve muškarce. Ne volim te "glavne face" u gradu, te ženskaroše koji iskoriste cure pa ih odbace. Nikad nisam imala lijepo mišljenje o njima, nikad nisam htijela biti u takvom društvu i nikad nisam ni bila. No nešto me privuklo kod njega. Nešto snažno. Nadnaravno. Osjećaj kojem se nisam uspijela oduprijeti. Njegov način pričanja, njegovo ponašanje. Ipak se činio kao dobar čovjek. Željan pažnje, ali dobar. Izgledao je opasno. Uzbudljivo. "Moram krenuti zovu me prijateljice!" nasmiješila sam se i pogledala ga tajanstvenim pogledom. Te se okrenula leđima prema njemu i uzela torbicu sa stola. "A dama u crnom neće reći svoje ime?" Okrenula sam se lagano i rekla: "Otkriti ćeš sam!" Namignula sam i pregrizla usnu, okrenula te odšetala Emi.

"Je li tu sve?" "Da tu je sve gospodine Luis." "Znaš i sam da ćete imati problema ako ne bude sve kako treba?" "Naravno gospodine imajte povjerenja." "Možeš sada ići." "Kuc kuc!" "Slobodno Antonio!" Stigao je Marco gospodine." "Uvedi ga." "Dobar dan! Odavno se nismo vidjeli Luise!" "Dobar dan! Izvoli sjednimo da riješimo ovu stvar." Situacija je bila napeta.....