Pukotine

Promjene

Sve je počelo kada sam bila mala jer nisam vjerovala u praznovjerja. Ona su ba to, prazna vjerovanja. O njima najvie sam sluala od svoje bake. Neokaljana vjernica posvećena Bogu koja vjeruje u praznovjerja. Nema nita gore. Čuvaj se crnih mačaka, ne prosipaj sol; doziva duhove, ne okreći kruh naopako... Ne staj na pukotine. Pukotine su me stajale ivaca. Kao dijete ne shvaća svijet oko sebe u potpunosti i ne zna sta on krije, to je najveće prokletstvo djeteta. Baka me najvie upozoravala na pukotine. Jadna senilna starica svaki bi put izmislila neko novo opravdanje zato ne smijem stati na pukotinu na cesti. Jer one na cesti su najgore, najopasnije. One kriju najveću tamu. Ma moe smisliti. Kada si mal jako si glup. Tada baki nisam znala odgovoriti, nisam znala suprotstaviti joj se. Sada znam jer sam veća, obrazovanija i podmuklija.
Znam da pukotine na cesti nastaju uslijed djelovanja zime i leda. Pukotine su ostavtina zime koje nas podsjećaju da je zima bila tu i da se vraća, hladna, mokra i beivotna kao ljudi ovoga grada.

Sada imam 20 godina. Moja senilna baka jo je starija, ali jos uvijek me svakim danom iznenađuje nekim novim praznovjerjem. Prestala sam odgovarati na njena upozorenja. Moji izvori znanja presuili su. Pobona starica isuila je sve moje pokuaje. Nenadmana je u matanju kao i ja. Ipak ona pobjeđuje.

Zaglavila sam u jo jednoj etnji s bakom. Osuđena na vječan razgovor s njom.  Kao tunel bez svjetla na njegovom kraju. Sve dok dobijam nagradu za svaku etnju s njom ne alim se. Nitko ne eli imati posla s tom staricom pa ni njen rođeni sin, moj otac. Zato sam ja tu, bezosjećajna gadura kako me vole zvati.

"Promijenila si se."
U čudu pogledam baku. Glas joj je ozbiljan, a oči bistre, pametne. Promatram ju bez glasa dok sjedim na klupi na dječjem igralitu i ona je pored mene u svojim kolicima. Igralite je pusto kako u naem kvartu tako vjerujem i u mnogim drugim. Jer tko jo eli ići van?

"Nisi kao nekada. Zbilja si se promijenila."
Poelim joj reći >svi smo se bako promijenili<. S godinama vie nita nije kao prije; kao da je jo gore. Gledam ju tako u tim kolicima s dekom u krilu. I ona se promijenila. Vie nije poletna, nepokretna je. Ali njena čud je ostala ista. Svi smo se promijenili; moji roditelji su se rastali, a ive zajedno u kući. Posljedica njihove ljubavi prema novcu jer zato plaćati stan ako kuću već imamo. Majka ivi na katu dok je otac u prizemlju i super se slau dok se ne susretnu u istoj prostoriji. Ella se odselila davno. Ne javlja se vie. Nakon rastave naih roditelja samo je nestala. Nitko ne bi ni pitao za nju da ju ja nisam nala. Nakon godinu dana neznanja gdje mi je sestra, je li dobro potraila sam ju kad već moje roditelje za nju nije briga. Dobro je to je otila. Stvorila je oko sebe zdravu okolinu. Samo loe stvari se događaju oko nas, a baka je ostala ista. Staru krunicu nikada ne isputa iz ruku. Uvijek zatvorenih ociju pomiće usne kao da izgovara beskonačnu molitvu.

"Zato ti?" iznenađeno je pogledam.
"to ja?"
"Od svih zato si se ti promijenila moja mila?"
Pogledam ju pogledom toplim onoliko koliko sam uspijela učiniti da izgleda topao. Ovaj put sam joj rekla da smo se svi promijenili pa i ja.

"Ne. Svi smo ostali isti osim tebe." gleda me ozbiljno kao da misli ono to govori. Pored sebe vie ne vidim senilnu staricu, ona kao da je nestala jer pored sebe vidim moju staru baku kakva je bila kada sam bila mala.
"Promijenili smo se bako. Mama i tata najvie. Zar bi prije 5 godina uopće pomislila da će se rastati? Tko bi rekao da Ella ima snage otići? Da ikada moe napustiti nas ili tebe, bako? Ja nisam nikada, nikada nisam pomiljala na to."

"Znala sam sve to od početka. Tvoji roditelji kao i sestra su sjajni glumci. Rođeni su za dramu. Sve ovo je njihova predstava za druge i dobro im ide. Ali ti mila moja" prui svoju staru drhtavu ruku prema mome licu i njeno mi dotakne obraz "ti si postala onakva kakva nikada nisi smjela postati. Pretvorila si se iz dobre curice u rozastom u djevojku u crnom. To nikako ne moe biti dobro."

O, opet počinje! "Bako, tvoja praznovjerja vie ne elim sluati. Jo će i moje tetovae postati uklete." nasmijem se na svoje rijeći. Baka makne svoj dlan i povice me za nos.
"Auuuu"
"Ovo nisu moja praznovjerja Rosalinda! Osjećam tvoju energiju, tvoje misli me pogađaju jer ti vie nisi moja mala curica."

Moja energija, misli??! Nikada se toga nije spomenula. Ona je vjernica i ne vjeruje u kruenje energije, a i nikada joj nisam pričala o tome. Ubila bi me kada bi znala da su moja zanimacija magija i sve nadnaravno. Kako ona moe znati o čemu razmiljam? Ma je li ona poludjela?

"Previe pitanja mila moja!"
"Kako?"
"Jos si uvijek mala da bi shvatila svijet oko sebe. Nije dovoljno imati 20 godina, potrebno je iskustvo."

Jod neko vrijeme sjedimo u tisini. Nakon naseg razgovora baka je počela moliti krunicu. Čekala sam ju. Promatrala. Razmiljala sam zato ja nikada nisam vjerovala u njenog Boga. to nju toliko privlaći k njemu?

Kada je zavrila krenule smo kući. Stala sam iza nje i krenula stazom niz ulicu prema njihovoj kući.

"Pazi na pukotine mila." upozorila me.