Pukotine

Knjiga

Iz sparnog hodnika ula sam u rashlađeni stan. Ostavim ključeve na cipelarniku i odem u kuhinju napraviti hladnu kavu. Nasmijem se sama sebi i svom odabiru alice. Stay the same. Da ba.

Savren pogled s balkona na smiraj grada i goruće nebo savrena je dobrodolica. Promatram prolaznike koji vjerojatno ni ne slute da su promatrani. Imaju li oni slične priče kao ja ili su njihove priče jo gore? to se krije iza njihovih nasmijeenih lica i oputene odjeće? Kakva je priča djevojke razočarana lica koja je prola pored zaljubljenog para?

U misli mi uđe baka. Koja je njena priča? Na dananji razgovor u potpunosti me zbunio. Nje pogled nikada nije tako utjecao na mene. Pametan i dubok kao da je gledala kroz mene i sada zna sve o meni i sva moja razmiljanja, a to me plai. Znam da nikada nisam bila bliska s njom niti me je voljela kao Ellu, ali imala sam potovanja prema njoj. Osoba koja ostaje vjerna i predana svojoj vjeri (koju ja ne razumijem) u meni je uvijek izazivala strahopotovanje jer ona ima ono to ja rijetko kada uspijem. Ima usredotočenost. Ne znam koga da krivim. Mogu li kriviti sebe za to? Vjerojatno ne, takva sam. Trudila sam se promijeniti. Ćud valjda ne mijenja nikada.

Oglasilo se zvono na vratima. Bio je potreban trenutak da se pokrenem. Tko bi sada mogao biti? Od kako sam se odselila od roditelja rijetko sam imala goste. Sa svojim prijateljima najčeće se druim u oblinjem kafiću Drug's. Pogledam kroz pijunku na vratima. Nema nikoga. Otvaram vrata. Gledam prazan hodnik. Spremam se ući u stan kad na sagu ispred vrata ugledam malenu kartonsku kutiju sa svojim imenom. Čudno. Uzimam kutiju i ulazim u stan. Osluhnula sam dolaze li kakvi zvukovi iz kutije. Kada sam se uvjerila da nije bomba paljivo sam pregledala kutiju u nadi da na njoj pie ita drugo osim mog imena. Nisam pronala nita. Uzmem no i paljivo otvorim kutiju.

Izvadila sam novinski papir i pogledala to se nalazi u kutiji. Unutra se nalazi debela knjiga uvezena u smeđu kou. Na kojoj pie Knjiga. Vadim knjigu van i bacam kutiju na pod. Pod prstima osjetim ivot. Osjetim energiju knjige kao da je iva. Paljivo otvorim prvu stranicu. Nita. Prelistam nekoliko stranica dalje. Nita. Jo nekoliko stranica. Nita. Jo nekoliko. NITA. Tko pametan bi nekome dao ovakvu knjigu. Mogu li ovo uopće nazvati poklonom. Ne znam tko mi ju alje ni zato ju je ostavio pred mojim vratima. Jedino to imam je jezivi osjećaj ivota u toj knjizi. Taj osjećaj prolazi mojim tijelom kao struja i tjera me da poludim. Ovoliku količinu ivota nisam osjetila niti na jednom rtvovanju, a kamo li na obredu. Bijes u meni raste dok ne mogu prestati listati stranice knjige u potrazi za nečim bilo čim, u potrazi za berem jednom informacijom zato osjećam toliku energiju. Ludim. Moram se rijeiti tog bijesa i jedino to mi preostaje je... Bacila sam knjigu u zid najjače to sam mogla.

Bijes... samo tako nestao je. U glavi svađam se s vlastitim mozgom. Ne shvaćam kako me mogla prazna knjiga izbaciti iz tračnica. Hodam u krug na mjestu ispred knjige koja je zavrila na podu. Pored nje nalazi se malena ceduljica. Ma koji vrag?! Na ceduljici urednim pretpostavljam enskim rukopisom pie samo jedna jebena riječ: Dobrodola

I dok tako stojim ne znam koliko dugo, moj mobitel zazvoni. Dezorijentirana pronađem ga na kuhinjskom pultu. Ella. Koji vrag ona sada hoće?

"Molim!" "Bok Ruo. Jesi li dobro, smetam?" "Ne. Samo..", moda sam bila pregruba, "nita. Reci to treba?" "Gle, nadala sam se, ako bi mi mogla, zna posuditi neto novaca. Ovaj put nije velika svota, stvarno. Hitno mi treba i vratit ću ti zna to." "Opet Ella? Znam vratit će mi, ali kad? Ne elim ti prebacivati, ali jo mi nisi vratila one 3 000 koje sam ti posudila." Čini se kako sam te novce bacila u vjetar jer si je gospođica kupila novu haljinu koja joj očito nije potrebna. Kada je ivjela s roditeljima bila je rastrona i nije se suzdravala kupiti dizajnersku odjeću nekoliko puta mjesečno. Od kako je otila sve vie novca troi na odjeću. ivi u jebeno luksuznoj bajci. "Znam Ruo, sve znam. Ti novci mi sada hitno trebaju."

Popustila sam. Opet. "Dobro. Koliko ti treba?", stanka. S druge strane kao da nije bilo nikoga. "Ponovno 3 000.", zvučala je tako slatko i nevino da mi se povraćalo. "3 000??!! ta će ti opet toliki novac?" "Gle Ruice stvarno mi je potreban taj novac. Molim te, molim te!!"

K vragu. Dosta mi je. Dat ću joj taj novac samo neka mi se skine sa slualice. Izgubila sam dosta jebenih ivaca i bez nje.

"Sutra očekuj novac na svom računu." "O hvala ti sestrice. Hvala ti, Hvala ti. Najbolja si." Jebeno je iritantna. "Da uredu. Imam posla. Bok.", i samo sam poklopila slualicu.

Nije do novca, imam ga dovoljno. Ne sviđa mi se to je toliko rastrona. Trebala bi biti tedljivija pogotovo od kako ivi sama. Nikako da se opameti. Nadam se da je bar pronala posao i da ne ivi samo od novca koji joj baka i ja aljemo. Trebala bih ju jednom posjetiti, a to ću i učiniti već sutra.