Lose your mind

The evil in it

Hej evo mene opet😅Novi dio je tu i nadam se da će vam se svidjeti.Podrška bi mi dobro došla!😊

"Čovjek s dva tijela..."
Rekao sam mu hladno ga gledajući u oči dok se on samo još više ljutio.
"Molim...."
"Hah...nitko ne razumije."
-Skrenuo sam pogled s njegovih očiju i buljio u zid pored.
"Šta si uradio mojoj djeci!?"
Viknuo je i previše glasno,glavu sam okrenuo prema njemu,nisam pokazivao emocije pred njim,što ga je zbunilo.Očekivao je da se bojim njega.
"Nisam ja...moj dvojnik je."
Zbunjno me je gledao i dalje sa velikom dozom bijesa.
"Koga ti ovdje zajebaješ?Je li mali?"
"Nikoga ja ne zajebajem i pusti me."
Odgurnuo sam ga od sebe i popravio kragnu.
"Upozorio sam te.Ja kontrolisem svoje tijelo ali i ne ono što je u meni.Ne kontrolišem svoju dušu."
Okrenuo sam se i ušao u kancelariju ostavljajući njega potpuno zbunjenog i uplašenog u hodniku. U kancelariji me je dočekao direktor ove ustanove...sjeo sam na fotelju i razgledao ovu prostoriju...dok je on bio prezatrpan papirima da bi me uopšte primjetio.Vidjeo sam malu pločicu na kraju njegovog stola pisalo je "Direktor Eldon" .
Nakašljao sam se te je on podigao pogled a onda ga ponovo vratio na papire,uspravio se izražavajući svoje široke i razvijene grudi,ne izgleda mi kao direktor,jako je mlad za ovo.Nema više od 25 siguran sam,ali sta radi ovdje...predpodstavljam da je nastavio s poslom njegovog oca ili tako nešto.
Podigao je jednu obrvu a zatim prošao rukom kroz svoju smeđu sjajnu kosu.Udahnuo je duboko a onda uzeo papire sa stola listajući ih.
"Još jedan danas...koliko vas ima?"
I nakon dužeg prebiranja po papirima,zastao je i uzeo jedan.
"Aha to je to,znači ti si Martin,znaš li pravila ili ti ih ja moram reći."
"Ne sve...a iskreno i ne zanimaju me."
"Moja je dužnost da ti ih kažem,ne želim da kasnije bude da te nisam upozorio.Ovako,Martine,ovdje ćeš imati svoju sobu i djelit ćeš je s nekim ali pošto vidim u kakvom si ti stanju i po ovome što je tvoj psiholog zapisao ideš u posebne sobe,sam.
Doručak,ručak i večeru će te imati u određeno vrijeme u kantini.U kantinu idu samo oni koji se znaju kontrolisat koliko toliko...
Gledao sam u njega kao zamađijan dok je on nastavljao s  pričom...sama pomisao da ću biti ovdje s totalnim luđacima me ubija,ko zna sto će mi se tamo sve desiti,kada pređem onu ogradu na kraju hodnika počinje pakao.
Moje misli prekida kašljanje.
"Da li si me slušao."
Slegnem ramenima i odgovorim iskreno.
"Pa i ne baš."
"Dečko znam da je ovo neuobičajeno za tebe,čudno i zastrašujuće ali i nije toliko.Znaš li što je internat?"
Potvrdno klimnem glavom.
"Evo ovo zamisli kao neki internat,svako će od vas imati posebno vrijeme za sebe i vrijeme sa psiholozima kako bi se oporavili i što brže otišli odavde.
Nasmiješio mi se a ja sam se namrštio."
"Internat je jos gori od ludnice."
"Vidim imaš smisao za humor."
Ustao je i sa zida uzeo jedan ključ inače da,jedan zid je prepun ključeva.
Vratio se nazad i sjeo na fotelju a onda ponovo počeo prebirati po papirima.
"Šta tražiš?"
"Amm...ipak ćeš imati cimera,mislim da bi ti to dobro došlo."
Namrštio sam se i smoreno udahnuo.Nakon nekog vremena vidjeo sam njegov poprilično zadovoljni izraz lica.
"Ahh evo ga....imat ćeš cimericu,koja treba tek da dođe,imate slične probleme pa će te se uklopit.Njeno ime je Tatjana a i da još jedan dečko će biti s vama."
Smrknuo se,kao da je pokušavao sjetiti se njegovog imena...
U jednoj ruci je držao jedan poseban papir a drugom je prelistavao papire na stolu i kada je napokon našao to što je tražio,veselo se nasmiješio.
"Njegovo ime je Stiles."
"Briga me,zašto nisam ostao sam?"
Hladno sam rekao dok je on smoreno otpuhivao.
"Žao mi je ali nema dovoljno soba za svakog posebno,ova ustanova broji pet hiljada ljudi...upravo smo krenuli sa renoviranjem i sve dok se to ne završi moraš dijeliti sobu.Mislio sam te staviti samoga ali sam shvatio da tebi zapravo treba društvo,vjeruj mi."
Udahnuo sam duboko i ustao.
"Uredu,valjda."
Pružio mi je ključeve.Uzeo sam ih i krenuo izaći ali prije nego što sam izašao čuo sam "Tvoja soba je broj 666 i da,srećno" s njegove strane.Zatvorio sam vrata i krenuo prema onoj ogradi na kraju hodnika,vrtio sam kljičeve u rukama dubeći u njih zamišljeno.666 taj broj mi je odzvonjavao glavom,hmm zašto imam neki loš osjećaj.Nisam ni shvatio da stojim u jednom mjestu dok gledam u ključeve,podigao sam pogled i ispred sebe ugledao debeljuckastog policajca.
"Čudak" rekao je tiho,više za sebe ali svejedno sam ga čuo.Jeo je neku mafinu ili tako nešto,pomislio sam šta bi se desilo kada bi se udavio njome.
"Što gledaš?"
Prekinuo je moje "zlobno" razmišljanje.
"Ništa.Ja bi trebao..."
Nisam ni završio rečenicu,ustao je i otvorio kapiju.Došao sam do nje,i stao naspram njega,žvakao je onu mafinu još više se umazujući nego što je bio.
A onda je počeo kašljati,uhvatio se za vrat i borio za zrak.Nasmijao sam se.
"To ti je za ono "čudak"
Prošao sam kroz kapiju,ostavljajući njega da se bori za zrak.Mislim da sada shvaćate zašto sam ja zapravo ovdje,stvar je u tome što svaki put kada pomislim nekome nešto zlo odnosno onome ko me uvrijedi na neki način to se i ispuni.
Ali samo onome ko mene uvrijedi ili povrijedi...svi misle da sam neki psihopata ili ubica ali ne,ja to ne radim,moj um i moja "duša" ako je imam, to rade.Sve ovo je počelo još dok sam imao 7 godina.U školi su me maltretirali svaki dan i od tada je počelo to neko moje "zlo" razmišljanje.Išao sam raznim psiholozima i ustanovili su da sam  "sociopat",to niko nije znao sem majke i mene...jedne večeri mi je rekla da će me morati ako ovako nastavim poslati u ludnicu da se liječim.Pokušao sam ju ubiti ali nisam mogao.I tek kada se moja majka počela bojati mene,moja najveća podrška,shvatio sam da s mene stvarno nešto nije uredu.Postavila mi je neka pravila kako bi se oporavio kod kuće ali nisu funkcionirala...pa su me odlučili poslati ovdje,mjesec prije nego što ću doći ovdje,shvatio sam da ja ne ubijam,već moja podsvijest imam tu neku moć iako ne vjerujem u moći ali...jednom kada sam ustao u sred noći stao sam pred ogledao i vidjeo crni lik iznad sebe...mislio sam da je samo sjena ali to je bilo nešto više od sjene.Sam sam pristao doći ovdje u nadi da će me izliječiti,u nadi da sam stvarno lud jer ne želim da ubijem svakoga samo ako mu pomislim nesto zlo...ubio sam čovjeku djecu,malenu nedužnu dječicu.Zašto?Zato sto sam pomislio kako mu umire ono najdraže...udahnem duboko i otvorim velika bijela vrata i uđem u glavni hodnik, ovdje je tako tiho,toliko tiho da izluđuje.Stao sam na sred ogromne sale,ima mnogo hodnika i sve je u nekoj bijelo-sneđkastoj boji,užas...čak i ja imam više stila od ovih...slučajno sam svoj pogled preusmjerio prema gore i ostao u šoku...toliko stepenica koja budala se penje uz ovo..
"Ti ćeš.."
Okrenuo sam se prema smjeru odakle je dopirao neki duboki jezivi glas i ugledao prelijepu smeđokosu djevojku,oči boje meda su joj se isticale od svega a i njena prelijepa figura tijela...gledala me je s nekim prezirom u očima iz nekog razloga.
"Ponovo sam pričao naglas?"
"Izgleda."
Sada je njen glas bio znatno nježniji,naslonila se na stub ne skidajući pogled s mene,bilo mi je nekako neugodno ne znam zašto ali...prekinula je moje razmišljanje svojim "kašljanjem".
"Ako već pričaš nešto zadrži to za sebe i ne gledam u tebe zato što si simpatičan."
Jedan kut usana sam izvio u osmijeh dok sam ju ispod oka posmatrao.
"Zašto onda?"
"Zar je bitno?"
Slegnuo sam ramenima a onda pogled ponovo preusmjerio prema gore.
"Zašto si rekla da ću se morati penjati gore?"
"Jer su gore sve sobe."
Duboko sam udahnuo pa izdahnuo a onda se uputio penjati gore...
Čuo sam korake iza sebe a zatim i njen napukli ali još uvijek nježni glasić.
"Zar me nećeš pitati za ime?"
"Zašto bi?Ne zanima me."
Iako je ne vidim,trenutno jer je iza mene ali predpodstavljam da je preokrenula očima.
"Zašto si ti ovdje?"
"To bi ja tebe trebao pitati.Zašto si ti ovdje?"
"Ugh...zar moraš biti tako arogantan?"
"Ne mjenjam ja svoju prirodu zbog jedne smeđokose djevojčice."
"Šta bi to trebalo da znači?Ja nisam nikakva djevojčica i kakva priroda?"
"Nisam ni očekivao da shvatiš."
"Zar se nećeš ni predstaviti?To je jako nepristojno znaš?"
"Pod jedan boli me ona stvar za pristojnost, pod dva ako sam ja nepristojan i ti si a pod tri od kada se u psihijatriji brinu za pristojnost?"
"Isti si kao i svi ostali."
"To je nešto najgluplje što sam čuo...to je tako glupo i bezveze i jebeno to mrzim..po čemu smo to mi svi isti.Jedan ti je možda nešto nekada rekao i neki kreten se nađe tamo i desi se da kažu istu stvar i sad su svi isti maaa daaj?Jesam jedini koji ne razumijem žene?"
Čujem kikotanje s njene strane...
"Objasni mi?"
Inače još uvijek se penjemo uz stepenice a nismo ni do pola puta stigli...
"Ne znam."
"Kako glupo."
Reko sam prevćući očima.
"Simpatičan si mi.."
I dalje čujem kikotanje s njene strane pa mi se kut usana izvije u blagi osmijeh.

Ja:Zar nisam "kao i svi ostali" i sta bi s onim "nisi mi simpatičan"
Imitirao sam ju na što se ona još više nasmijala a i ja s njom,udarila me je nečim po leđima vjerovatno iz šale ali je to probudilo moju podsvijest,moju prošlost...udaranje i maltretiranje,dovoljno je da me neko samo pipne iz šale ili ne i da probudi sve ono što me proganja cijeli život,ukočio sam se dok su mi kroz glavu prolazile slike iz djetinjstva.
×Flashback×
"Pustite me na miru!Molim vas."
Govorim im to po već ko zna koji put ali oni ne mare za tim.Nakon mnogo izgovorenih uvreda za moju majku i mene koji me iskreno zabole ali trpim jer moram.Znao sam šta slijedi jedino što sam mogao je nadati se da će mi neko pomoći...uzeli su mi torbu i počeli derati knjige koje je moja majka teško kupila,krupne suze su se slijevale niz moje lice na samu pomisao da je moja majka uložila sve na te knjige i moje školovanje.
"MOLIM VAS!PRESTANITE!"
Izderao sam se iako znam da ću dobiti teške batine zbog toga.Čuo sam glasove sa svih strana,počeli su da me udaraju,pao sam na pod i skupio se,na glavi sam držao ruke dok sam isplakivao more suza...ja ne pripadam ovome svijetu,niko me ne prihvata...na um su mi dolazile mračne misli koje su mi umanjile bol koju trenutno osjećam,šutirali su me nogama u stomak leđa,gazili i tukli motkama a ja sam samo jaukao i plakao moleći ih da prestanu...dok mi se tama spuštala na oči i krv tekla iz mojih usta,nosa i glave u daljini sam ugledao pocijepane knjige...razbijesnuo sam se,želio sam da svi umru na najgori mogući način...
×End of flashback×
"Eej jesi dobro?"
Osjetio sam njenu malu ruku na svom ramenu.Okrenuo sam se i gledao duboko negdje u njene oči,maknuo sam joj ruku sa svog ramena,te joj hladno rekao..
"Ostavi me na miru..."

Ako vam se sviđa ostavite vote ili neki komentar u znak podrske i kritike prihvatam.Hvala😊😊