Lose your mind

Upozoreni ste

"Ostavi me na miru!"
Ispred sebe umjesto da vidim smeđokosu djevojku vidim smeđokosu djevojčicu onu koja me je mrzila, iz meni još uvijek nepoznatog razloga,ona me je najviše od sviju maltretirala,da jedna "djevojčica" me je maltretirala ali bila me je starija dvije godine tada.Tako da nisam mogao ništa protiv nje.Bila je visočija i jača,iako je samo jedna obična djevojčica,nisam znao da se branim a imala je i družinu.Sada znam odakle mi je ona djevojka bila poznata...to je ona..
"Što ti se desilo?"
"Samo me se kloni..."
"Ako sam nešto pogrešno rekla..."
"Ti me stvarno ne prepoznaješ..."
Borio sam se s vlastitim umom.Nisam htjeo da joj mislim ništa loše,ne želim da umre ali želim da osjeti bol koju ja osjećam svakim danom sve više i više.
"Prvi put te vidim u životu..."
Gledao sam ju u oči pokušavajući odgonetnuti koliko je zapravo iskrena...možda me se stvarno ne sjeća možda je izgubila pamćenje ili tako nešto!
"Daaj...Gabrijela prestani se praviti."
Gledala je u mene potpuno zbunjena dok su se njene oči boje meda mjenjale u nesto tamnije.
"Gabrijela ko je to?Zamjenuo si me s nekim,sigurana sam."
"Još uvjek si podmukla..."Gabi"hmm tako su te zvali u osnovnoj."
"Gle,ja te prvi put u životu vidim!!!I ne znam ko je ta Gabi ili kako je već zoveš...što se s tobom dešava?Maloprije si bio uredu a onda si se odjednom promjenuo!"
"Da sam uredu ne bi bio ovdje zar ne?A ZNAS LI ZASTO SAM JA OVDJE?JER JEBENO IMAM TRAUME IZ DJETINJSTVA ZBOG TEBE I TVOJE DRUŽINE...GABRIJELAA!"
"JA NEMAM POJMA O ČEMU PRIČAŠ!I NE ZOVI ME GABRIJELA MOJE IME JE VAJLET!!VAJLET!!"
Primjetio sam suze u njenim očima,okrenula se i trčućim korakom sišla niz stepenice.Stavio sam glavu na čelo i zatvorio oči jer mi se mantalo,možda,možda sam pogriješio,možda to nije ona,ludim,prošlost me ubija istresao sam se na nekoga nevinog, jednostavno u svakome vidim one monstrume...Ughh stvarno sam zabrljao...okrenuo sam se i popeo uz stepenice i ušao u hodnik zvani "B600" hodnik je poprilično dug,hodao sam ulazeći sve dublje i dublje unutra gubeći se u tami!
Tatjana pow
Već sat vremena sjedimo u dnevnoj dok moji potpisuju neke papire a ovi mi pregledaju torbu nekim spravicima,samo se molim da mi ne nađu telefon.
"Ne možeš nositi odjeću tamo,nema potrebe!"
Žena srednjih godina,crne duge kose i smeđih očiju mi se obratila s nimalo nježnim tonom glasa.
"Slušajte me gospođo ili gospođice kako god,ja ću da nosim svoju odjeću jer nema šanse da ću da oblačim vaša šugava odjela!"
Osjetila sam bijesni pogled svog oca, ali nije me briga.
"Postoje neka pravila i žao mi je ali ne možeš nositi odjeću..."
Nešto nježnije mi je rekla vadeći odjeću iz moje torbe.
"Hoćete da gola hodam tamo?Vjerujte mi nema teoreske šanse da ću obući vašu odjeću!"
"Ali..."
"Ne želim,ako već idem tamo imam pravo na neke stvari i to pravilo je glupo."
"Slušaj, ne znam ako već toliko ne želiš nositi odjeću koja je propisana morat ćes se obratiti direktoru tamo."
"Uredu."
Vratila je stvari u torbu i dala mi ju.Nisu primjetili telefon?Stvarno?I oni su mi neki zaštitari!
"Ako ste gotovi..."
Starija gospođa,sjede kose i naboranog lica se obratila mojim roditeljima.Vidi se da je čak i kao starica prava dama,takvo joj je držanje a i govor.
"Da gotovi smo..."
Tihim napuklim glasom je progovorila moja majka.Krupne suze su lile niz njeno njezno lice,dok je gledam ovakvu u jednu ruku mi je žao dok u drugu ju prezirem.
"Zašto plačeš!"
Obratila sam joj se s nekim hladnim tonom glasa...
"Zašto glumiš da ti je žao?Zar nisi ovo TI tražila?"
Jecala je i drhtala dok ju je moj tata grlio i tješio.
"Kako možeš biti takva prema svojoj majci?Ona je osoba koja te je donijela na ovaj svijet,ona je razlog tvog života."
I nakon dužeg vremena i on je progovorio,moj dragi tata.
Slegnila sam ramenima a pogled preusmjerila prema vratima,a onda je kroz moje tijelo prošla neka hladnoća,jeza...donja usna mi je počela drhtati a tijelo lediti...preblijedila sam.Vrata u koja sam svo vrijeme buljila su se odškrinula..puštajući lagani povjetarac u moj dom.
"Koliko ću biti tamo?"
Ovaj put...kao da me nešto obuzelo,gledala sam u daljinu potpuno izgubljena u svom svijetu...
"4 godine!"
Brzo mi je odgovorila moja sestra,s tolikom dragošću u glasu hah.
Preusmjerila sam pogled prema njoj,smiješkala se a nedugo zatim je taj osmijeh s njenog lica nestao.Vratila sam pogled prema vratima iz nekog razloga.
"Tata..."
"Molim!"
Rekao je vidno bijesan.
"Majka je rodila samo pola mene,pola mog tijela,pola mog života,druga polovica je mrtva i sada me čuva.Ali...upravo je ubila i onaj dio mene koji je živjeo."
Ovo nisam ja ne znam o čemu pričam uopšte,skrenula sam pogled sa vrata u ćošak sobe i ugledala njega,čudovište koje je ubilo Maricu,počela sam drhtati od straha.
"Tatjana o čemu pričaš?"
Moja majka me je upitala.
Pogledala sam ju s velikom dozom straha u očima a onda jedva progovorila.
"Bježite odavde....idite...čim izađem bježite ili umrite...upozoreni ste!"
A onda sam se vratila iz transa,ponovo sam mogla kontrolisati svoje tijelo,plakala sam i drhtala..nesvjesna onoga sto sam upravo rekla.
"Zašto?"
"Ne znam...vidjela sam ga mama."
Izgovorila sam ovo tako tiho ali opet dovoljno da me čuju.
"Bježite!"
Rekla sam i sagela glavu.
"Idemo mlada damo."
Opet ona starija gospođa s iritantnim glasom mi se obratila.
Ustala sam i stavila rusak na ramena s lijeve i desne strane su mi stajali čuvari,pogledala sam po posljednji put roditelje nekako tužno a na izlazu sam šapnula tiho "Upozoreni ste".
××× pow
Ležim na krevetu u potpuno mračnoj sobi i gledam u nešto nedefinisano dok mi niz grlo teče vruća ugodna tečnost opuštajući me,spuštam flašu viskija na noćni ormarić i uspravljam se u sjedeći položaj.
"Što radiš ovdje,opet?"
Obratim se crvenokosoj djevojci kraj moga prozora,sjedila je i gledala u daljinu dok joj je mjesečina obasjavala lice.To je moja sestra Darija.
"Dolaze po tebe..."
"Pa?"
"Ne želim da ideš...ne želim da me napustiš..posle svega ti si jedini koji me uopšte primjećuje u ovoj kući ili čuje."
"Ne brini vratit ću se brzo,ja sam tamo samo godinu ipo dok ne napunim osamnaest."
"Da...ali ipak,mnogo toga će se promjenuti Stiles".
Ustanem i priđem joj poljubivši ju u tjeme...
"Ništa se neće promjenuti,održat ću obećanje seko."
"Nadam se."
Čuo sam škripu vrata koja su svojim otvaranjem pustile i svjetlo u moju sobu.
Okrenuo sam se i ugledao majku na vratima.
"Vrijeme je!"
"Znam,samo..."
Uzeo sam torbu s krevet a zatim ju pogledao pravo u oči.
"...moram se pozdraviti sa sestrom!"
Okrenuo sam se prema Dariji,gledala me je s blagim osmijehom na licu,poljubio sam ju u čelo i tiho rekao "Vidimo se" Klimnula mi je glavom i pogled preusmjerila prema prozoru,čim sam se ponovo okrenuo prema vratima susreo sam se sa zabrinutim majčinskim pogledom.
"Znaš zašto te šaljemo u ludnicu?"
"Ne...jedino mi to nije jasno,nisam psihopata niti sam vam sta nažao učinio."
"Stiles,sine ti već punih 5 godina pričaš sam sa sobom i to postaje zabrinjavajuće."
"Ne,ne pričam sam sa sobom!"
"Upravo si pričao..."
"Ne pričao sam sa sestrom rekao sam ti..."
Oči su joj momentalno zasuzile.
"Dušo,tvoja sestra je mrtva već pet godina."
"Nije,ovdje je..."
Okrenuo sam se ali na prozoru nije bilo nikoga...ovo nije moguće!
Vajlet pow
Svo vrijeme mi se po glavi motaju Martinove riječi...ko je ta Gabi kako već i zašto me je nazivao tako...ne znam zašto ali osjećala sam se povrijeđeno huuh...
"Možeš li malo da se smiriš i da staneš na trenutak manta mi se od tog tvog hodanja gore dole!"
Zastala sam i pogledala ju poprijeko,zgodna i neustrašiva brineta ležala je na krevetu uvijajući pramen svoje kose oko prsta,gledajući u strop.Nešto nije uredu s nje,u zadnje vrijeme,vidim to po njenom ponašanju...od neustrašive i uporne brinete postala je jako povučena i sramežljiva.Sjela sam na rub njenog kreveta i posmatrala ju onako zamišljenu.
"Alisson,što je tebi u zadnje vrijeme.Ne izgledaš mi dobro."
"Bolje pitanje je što je s tobom s tobom,uzrujana si."
"Nije mi ništa,samo sam malo nervozna,danas dolazi puno novih!"
"Da,kada je ručak?"
Pogledala sam na ručni sat.Podne je,tek.I da ja mogu imati ručni sat ovdje,treća mi je godina pa nam dopušaju neke stvari.
"Za otprilike dva sata..."
Smoreno je izdahnula.
"Hoćeš mi reći što ti je?"
Pogledala me sumljičavo a onda se pridigla i prekrstila noge,u ruci je držala nešto što je uporno okrećala.Grudi su joj se pomjerale gore-dole jako brzo,počela je lomiti prste iz nekog neodređenog razloga a vidjela sam i kapljice znoja na njenom čelu.Izgleda kao da se priprema da mi kaže nešto važno.
"Ovako...ti znaš zašto sam ja ovdje."
Napravila je kratku stanku,udišući duboko kako bi se smirila.
"Da,znam pa što onda?"
"To nije cijela istina!"
Gledala sam ju preko ramena,još uvijek sjedim na rubu kreveta.Ustala sam i sjela nasuprot njoj,klimajući glavom kako bi nastavila.
"Te noći huh...rekla sam ti da sam izbola čovjeka u šumi zar ne?Uz to sam rekla da sam to uradila jer sam morala iskaliti bijes na nekome i izključivo jer me to opušta.E pa to nije baš tako.Ja ne znam što se desilo zapravo,sve mi je u magli ali sjetila sam se nečega..."
Zatvorila je oči.
"Napadao me je,oborio na pod i kidao mi odjeću kao zvijer.Dok sam se ja bezuspješno otimala,vrištala sam i dozivala pomoć ali nikoga nije bilo tu,te noći...te kobne noći mi je on oduzeo djetinjstvo,nevinost...Ja sam silovana."
Vidjela sam suzu u kutu njenih očiju,što me je iskreno povrijedilo.
Alisson pow
"Silovana sam..."
Još jednom tiho progovorim te otvorim oči ugledavši zamišljenu Vajlet ispred sebe.
Slana tečnost mi se spusti niz lice nakon toliko vremena.
"Vajlet....sve one noćne more...sada se svega sjećam,svega.Bili sam kod kuće s bratom.Ubio mi je brata Vajlet a mene odvukao u šumu.Silovao me je ali...ubila sam ga,i ne nisam ga izbola.Ugrizla sam ga,Vajlet konačno shvatam što sam ja i zašto svaki put kad si mi blizu želim tvoju krv,zašto čujem sve ama baš sve,zašto ne mogu spavati....
"Vampir,ti si vampir."
Gledala je u mene neko vrijeme zamišljeno a onda me je zagrlila,osjetila sam kapljice njenih suza na svom ramenu na što sam i sama zaplakala.
"Žao mi je zbog svega..."
"I meni."
Tatjana pow
Već satima sjedim u kombiu pored prozora i gledam vani,prirodu,ljude i životinje svi oni imaju slobodu a ja?Ja ću uskoro biti zatočena...na duge četiri godine...četiri godine osuđenog pakla radi ničega.Trunut ću u ćeliji dok će me pokušavati izliječiti od nečega,nečega čega i nema u meni.Ja sam samo jedna obična djevojka,djevojka koja želi slobodu i mir natrag.
"Jesi li dobro?"
Razmišljanje mi prekida nježni glasić i ruka na mom ramenu,okrenula sam se polako i susrela se sa plavim krupnim očima prelijepe smeđokose djevojke.
"Dobro sam."
Odgovorim sasvim tiho oblizujući svoje suve usne.
"Ne izgledaš mi tako..."
Kaže dok proučava moje lice tražeći emocije...
"Vjerovatno zbog činjenice da idem u ludnicu."
Blago se nasmiješim,nekako sarkastično.
"Znaš možda sada djeluje strašno ali nije,vjeruj mi."
"Ti si čuvar dole a ja bolesnik,velika razlika."
"I ja sam nekada bila pacijent."
Tiho progovori dok iz torbice vadi flašicu vode i pruža mi ju.
"Uzmi vjerujem da si jako žedna."
"Hvala."
Uzmem flašicu i napijem se malo a onda ju joj vratim.
"Zašto si bila dolje?"
"To je priča za neki drugi put,uskoro stižemo."
Nisam ništa rekla,naslonila sam glavu na prozor i zatvorila oči.
Čujem kočenje,kombi se zaustavlja a onda moju tamu probija svijetlost.Otvaram oči,udahnem duboko te izađem napolje.
Lagani vjetar puše igrajući se s uvojcima moje kose i to mi daje taj neki prijatan osjećaj.Svugdje okolo je šuma,bez igdje ikoga drugog kilometrima daleko.Obgrlila sam se rukama,zima je a i pada mrak.Sunce zalazi polako spremajući se na dugi počinak.Zvijezdice polako izlaze a sunčevo mjesto zauzima mjesec.Posljednje zrake sunca obasjavaju moje lice a onda polako nestaju a nastaje potpuna tama i tišina.Zašto nešto popud ovoga završava tako brzo?Zašto nešto zbog čega se osjećaš bolje odjednom nestane?
Okrenem se prema ovima čim čujem još jedan kombi da dolazi.Zaustavljaju se a iz njega izlazi dečko i još ovih tipova u bijelom.
"Idemo."
-pola sata kasnije-
Nakon brojnih pretraga i svih ovih sranja,analiza,šta ja znam napokon idem prema direktoru ove ustanove.
Pokucam i uđem ni ne sačekavši da odgovori,bacim torbu na jednu fotelju i sjednem na drugu okrećući se prema ovom direktoru.Ovaj je jakoo mlad da se primjetit a i njegovu savršenu građu tijela ne možemo zapostaviti.Gleda u neke papire ni ne obazire se na mene.Nakašljem se te on podigne pogled a onda opet vrati na papire.
"Soba broj 666,obuci odoru i na večeru.Imaš cimere Martina i Stajlsa uklopit ce te se."
"A baš ste mene samu našli staviti kod njih.
"Bez pitanja..."
Uzela sam torbu.I prije nego što sam izasla i zalupila vratima dodala sam.
"Uredu,nadrkanko."
Krenula sam niz dugi hodnik do kapije na kraju.Dok sam hodala s nekim psihopatskim osmijehom glasno sam viknula: "PRIPREMITE SE,ĐAVO JE STIGAO"
Plašim sama sebe.
Ušla sam u glavnu prostoriju ovdje i prvo što sam primjetila su ogromne stepenice,cijela ova ogromna ajmo reci dvorana je bila prazna,mnogo hodnika sam mogla uočiti i samim tim činjenicu da je ova zgrada ogromna.Pošto nikoga nisam mogla naći da me uputi gdje se šta nalazi,što mi je izuzetno čudno jer ono stvarno se ovdje psihopate slobodno šetaju?Počela sam se penjati po stepenicama i oke kako ovo da objasnim huh?Pa ovako na različitim nivoima odnosno visini koju pređete postoje dugački hodnici ali se stepenice i dalje nastavljaju sve do vrha.Mislim da ne kontate ali ok,nije to toliko ni bitno sada.Došla sam do hodnika "B600" i da toliko hodnika ima sve ukupno dok se penjete uz stepenice.Predpodstavila sam da je moja soba tu jer ima taj naziv "B600" a moja soba je broj "666" ima veze,valjda.I koliko znam to je đavoliji broj huh?Biti će zabavno.Nasmijala sam se vragolasto,što se dešava samnom,ne znam ali sviđa mi se iz nekog razloga.Našla sam broj sobe 666.Spustila sam ruku na hladnu kvaku i prije nego što sam otvorila vrata,udahnula sam duboko.Spremna za novi način života Tatjana?Očigledno ne...ali ipak otvorila sam vrata iako sam se preznojavala i lomila prste od nervoze.Mogu reći iznenađena sam,jako.Soba je ogromna,ajmo reći da je velika kao moja čitava kuća oo daa.Zatamljena je,što ja i volim ali očigledno je neko navukao zastore.Imaju četri kreveta na jednakim udaljenostima,baš onako kako treba biti,radne stolove i ormare.Obična soba,sa par jednostavnih stvari,ogromna i prostrana.Vidjela sam da je jedan krevet u lijevom uglu,kraj prozora,onaj u najtamnijem dijelu zauzet,očigledno jer su "muške stvari" na njemu.Zato sam odlučila uzeti krevet nasuprot ovome.Odnosno u drugom kutu sobe,kraj prozora.Prvo jer volim posmatrati prirodu napolju iz nekog razloga,drugo jer je to bilo drugo najtamnije mjesto ovdje a ja želim tamu za sebe a treće jer mi se sviđa stil ovog tipa prekoputa pa možda postanemo prijatelji.
A kad smo već kod toga,gdje je on?Žive duše nisam vidjela otkako sam došla.Ostavila sam stvari na krevet i sjela,raskučila sam malo zastor jer mi je prozor bio tik do kreveta.Padala je sitna kišica,ali ako se skoncentrišeš čuti ćeš milozvučnu pjesmu kiše,volim kišu.Tako je lijepa i opuštajuća.Stopiš se s njom i kada si tužan a i sretan.Prekriva tvoje suze i briše ih,prekriva tvoju tugu od drugih.Smatram kišu najboljim prijateljem.Nesvijesno sam stavila ruku na prozor i smiješkala se.Vratila sam zastor i odlučila ubiti dosadu tako što ću srediti odjeću i možda se malo opustiti.Otvorila sam ormar,koji je inače bio s desne strane mog kreveta,što mi je samo bonus.Poslagala sam svu odjeću iako nisam nosila baš puno.Torbu sam ostavila u ćošku,unutra su samo još par knjiga i moj telefon.Iz ormara sam izadila obične pocijepane farmerke i crni duks i naravno veš.Da svako je imao svoju kupaonicu,što mi se jako svidjelo.Ovdje će mi biti bolje nego kod kuće ako ovako bude.Mada ne vjerujem,ima neka caka u ovome sigurna sam,ne može biti sve tako savršeno.Ušla sam u kupaonicu i skinula svu odjeću sa sebe,uključila sam toplu vodu da teče u kadu i nakon što se napunila iskučila sam vodu i ušla,topla voda je na nevjerovatan način reagirala na moje tijelo,opustila me je.Potopila sam glavu,opuštajući ruke i tijelo.Plutala sam.Moja smeđa kosa se raspršila na sve strane u vodi.
Nakon pola sata odlučila sam izaći.Prebrisala sam se peškirom i tek sada shvatila da sam odjeću zaboravila na krevetu.Obomatala sam peškir oko sebe i krenula izaći,to je bilo nešto najgluplje što sam mogla učiniti, izašla sam i istog trenutka vrisnula kada sam ugledala jednog preslatkog lika ispred sebe.Bio je sav u crnom i kada me je vidio ukipio se sav.Privukla sam peškir još više sebi dok sam ga gledala kao da je zombi ispred mene.
"I-izvini,ja te nisam očekivao ovdje.
Okrenuo mi je leđa,čudan je ali sladak ovako izgubljen.Uzela sam odjeću i ušla u toalet dodajući jedno "Uredu je,moja greška".Obukla sam se,kosu sam pustila onaku umršenu,osušila se brzo jer i nemam tako dugu kosu.Izašla sam,sjedio je na krevetu i vrtio nešto po rukama.
"Hej"izgovorila sam to tako tiho kako ga ne bi uplašila.Podigao je glavu i gledao u mene kao u vanzemaljca tim crnim prodornim očima,naježila sam se sva.
"Hej."
Tek sada primjećujem koliko je njegov glas zapravo dubok i muževan.
"Nisam te vidio u blagavaonici."
A znači tu su svi bili.
"Ja zapravo tek sam došla,nemam pojma gdje se šta nalazi i..."
"I ja sam ovdje samo par sati i predpodstavljam da si ti Tatjana."
Kako on zna moje ime.
Namrštila sam se.
"Eldon mi je rekao i sledeći put tiše razmišljaj."
Kut usana je izvio u osmijeh i prošao rukom kroz svoju blago kovrdžavu kosu.
"Vidim sarkastika ti je jača strana.I ko je Eldon?"
"Direktor,morala si ga upoznati."
"Aaa onaj nadrkanko."
Podigao je obrvu i nasmijao se,pokazujući red savršeno bijelih zuba i preslatke rupice na obrazima.
"Nadrkanko?"
"Da...inače bilo bi lijepo da ja znam tvoje ime ili da te zovem "kovrdža".
"Martin."
"Ooouu čudi me da nema onoga "drago ti je"
"Nisam ja jedan od tih tipova, inače jesi gladna?"
"Nisam."
Rekla sam dok se moj stomak oglašavao i govorio suprotno ali ozbiljno nisam gladna.
"Tvoj stomak ne govori tako."
"Ma ko njega sluša."
"Ja,ajde idemo."
Ustao je i krenuo prema vratima a kada je vidio da ga ne slijedim okrenuo se prema meni.
"Ajdee!"
"Neću nisam gladna."
Došao je do mene i pružio mi ruku.
"Sila ti se neće svidjeti."
Namrgodila sam se i prekrižila ruke.
"Ne smiješ me ni taknuti."
"Znači tvrdoglava si ali ne više od mene."
Uzeo me je i prebacio preko ramena,vrisnula sam i udarala ga ali nije me slušao čak mi je za moje udaranje rekao,citiram "mmm udobna masaža"
"MARTINE!!"
Vtisnula sam njegovo ime tako da je odjekivalo čitavim hodnikom.
"Ludačo,ušuti malo.Pričaš ko navijena."
"Izvini molim te ko koga ovdje nosi kao vreću?"
"Ja tebe?"
"I onda ja "ludača"
"Da!"
"Psihopato."
Nisam vidjela ali sam sigurna da se nasmijao baš onako zločesto.
"Hvala mlada damo na takvom lijepom komplimentu,počašćen sam."
Preokrenula sam očima i odustala od udaranja po njegovim leđima jer mu očigledno to godi a ne šeteti.
"Ajde spusti me ići ću s tobom."
"Dobra cura."
"Nisam ti ja pas.Pa da me tako nazivaš."
"Imaš te ogrlice na vratu tako da mi sad samo uzica fali i možeš biti."
Spustio me je i požalit će,bijesna sam,moja noga je refleksno završila na njegovom "drugaru".Sklupčao se istog trenutka.
Vidjela sam ga da crveni od bijesa.Uspravio se i čvrsto me uzeo za lakat i stiskao sve više ostat će mi masnice.
"Jesi.Ti.Normalna."
Svaku je riječ naglasio.Derao se na mene dok mu je glas pucao.
"Mene svojim psom nećeš nazivat i pusti me da ne bi dobio još.
Odgurnuo me je tako da sam pala i poderala si lakat,krv je odmah počela teći.
Uhvatila sam se za ruku i ustala.
Pogledao je moju ruku pa direktno u oči.
"I opet ću se ja morati izvinjavati?"
"Ne,ne moraš..."
Okrenula sam se i laganim koracima krenula prema blagavaonici.Čula sam ga iza sebe,ubrzavao je kako bi me stigao ali i ja sam.Stigla sam tamo,bila je poluprazna.Otišla sam do kuhinje i uzela sendvič i jabuku.Vratila sam se i sjela za prvi slobodan sto u kutu.Tek sada vidim da ovdje ljudi stvarno nisu normalni.Izgledaju izbezumljeno kao naprimjer ćelavi lik,sjedi i gleda u daljinu dok si reže kožu nožem i to se nikome ne gadi?A onda riđokosa djevojka na drugom kraju prostorije,ljulja se u mjestu i govori nesto o smrti dok joj se oči šire i izgleda prejezivo a onda lik sa smeđom kosom ali nema očiju umjesto toga ima dvije velike crne rupe.Skrenula sam pogled s njih i preusmjerila na hranu ispred sebe,ne mogu,gadi mi se.Odmakla sam to i stala razgledati prostoriju,ugledala sam Martina na vratima pa sam skrenula pogled,no primjetio me je i ide prema meni.Brzo sam ustala i pokušala ga zaobići ali me je zaustavio.
"Pusti mi ruku."
"A što ako neću."
"Tvoj drug će trpiti posljedice."
Olabavio je stisak te sam ja istrgla ruku i prošla pored njega.Vratila sam se u sobu i hodala gore dole dok je nervoza u meni rasla i rasla...zašto me ovo tako pogodilo?Poznajem ga jedva pola sata,zašto osjećam krivnju?Stala sam i isfrustrirano prošla kroz svoju još uvijek nedovoljno suvu kosu,dok mi je pogled letio svuda po sobi.Pažnju mi je privukao pismo na stolu.Prišla sam i uzela to pismo te ga okrnula da vidim za koga je,hmmm na mome je radnom stolu pa je očigledno da je za mene jer ne piše za koga je.Odmakla sam stolicu i sjela,polako otvarajući pismo.Pisalo je,citiram:
"Draga gospođice Tatjana,nadam se da će vam biti udobno ovdje.Promotrili smo vaš slučaj i spoznali da vi i niste toliko bolesni za prave psihijatrije pa smo vas smijestili ovdje.Ova je ustanova za određene slučajeve bolje rečeno one koje su oporavljene i one koji nisu toliko opasni.Upozoravamo vas,jedna greška, pokušaj napada bilo koga ovdje idete u pravu psihijatriju gdje vam se neće nimalo svidjeti...Ako u narednih mjesec dana,što je predviđeno za vas ovdje,ne uradite niti najmanju grešku oslobađamo vas svih pritužbi i slobodni ste.Nadamo se da će takav ishod na kraju i biti.Lijep boravak vam želimo."
Koji su me vrag onda i dovodili ovdje?
Pomislila sam nekako ljutito ali onda sam se sjetila Martina,ozlijedila sam ga.Ako me prijavi gotova sam.
"Ne brini neću te prijaviti!" Čula sam duboki glas iza sebe što me navelo da se naježim i ukočim.Okrenula sam se i ugledala ga naslonjenog na vrata.Podigla sam jednu obrvu i prekrižila ruke još uvijek držajući pismo.
"Ti to meni čitaš misli?"
Ovo sam rekla šaljivo ali kada sam čula njegovo "Moglo bi se reći" namrštila sam se i zbunila u isto vrijeme.
"Što bi to trebalo značiti?"
"Ništa,samo sam predpodstavljao jer sam i ja dobio jedno takvo.
Govorio je dok je držao pismo između prstiju na vrhu,mašući njime.
Pogledala sam ga svojim "ubitačnim" pogledom i spremila tonu pitanja za njega.
"Samo se pitam što ti radiš ovdje,činiš se "dobrim" likom."
To "dobrim" sam navela pod zračne navodnike kao neki retard a on se samo smijao na to.
"Dobri" -imitirao me je što me živcira,iskreno- "likovi ne dobiju nogu u jaja zar ne?"
Preokrenula sam očima i još uvijek imala onu svoju namrgođenu facu.
"Ne skreći sa teme."
"Ne skrećem ti to radiš i još uvijek čekam."
"Što?"
"Izvinjenje?"
Ustala sam i otišla do kreveta uzimajući ranac iz ćoška.
"A zašto bi ti se ja izvinila?"
Sve ovo sam govorila ni ne gledajući u njega,tražila sam mobitel.
"Za udarac?Još uvijek mi trni sve dole..."
"Ha-ha kako si duhovit...i da ako čekaš izvinjenje nećeš ga dobiti."
"Aaa zar je to gospođici toliko teško reći *Izvini Martine što si bezveze dobio u jaja?*"
"Nije mi teško ali ne zaslužuješ to i u ostalom, uopšte nije bezveze nazvao si me svojim psom."
Uzela sam mobitel.Krajićkom oka sam ga pogledala bio je šokiran i zbunjen ujedno kada mi je vidjeo mobitel.
"Kako si..."
Prekinula sam ga u pola rečenice brzo dodajući "To samo profesionalci mogu"
"Ali ti si uspjela."
Podigla sam jednu obrvu i upitno ga gledala.
Martin pow
Tako je slatka s tom ljutitom facom.
"Što bi to trebalo značiti?"
Obrvu je držala podignutu pokušavajući sakriti svoj ljutiti izraz lica onim zbunjenim.
"Pa rekla si da *samo profesionalci to mogu* a ti si uspjela iako"...-i da prekinula me je mrzim kada to radi-
"Ja jesam profesionalac a pošto ćemo se dugo družiti i dokazat ću ti to."
"Ahm,ahm ne sumnjam."
Izvadio sam jabuku iz džepa.
"Nisi jela?"
"Ne..."
Nije me ni pogledala samo je čačkala nešto po mobitelu.
Došao sam do nje i pružio ju joj.Podigla je pogled i nasmiješila se onako slatko.
"Nisam gladna."
"Ali ćeš biti."
Ostavio sam jabuku na sto pored i otišao do toaleta.
Damon pow
Ovaj lik je prevršio svaku mjeru,mom strpljenju je došao kraj.Vampirskom brzinom dolazim iza njega i ujedam ga za vrat puštajući da mi njegova vruca krv teče niz grlo aktivirajući sva moja vampirska osjetila.Bacam ga u stranu i pogled preusmjeravam prema plavokosoj djevojci ispred sebe.Znam da su mi oči crvne i da očnjaci samo rastu ali moram se smiriti...Ali onda začujem taj iritantni glas ove vrckave plavušice.Iako je trebala zvučati zabrinuto nije,samo me nervira i tjera da joj podrobim taj sićušni vrat.
"Što si to uradio????"
Mlatarala je rukama i vrištala na mene.Svojom vampirskom brzinom sam došao do nje i prislonio ju na zid nimalo nježno a  ruku stavio na njen vrat stiskajući ga toliko da me je molila za zrak.
"Ne deri se na mene.Mislim da smo o ovome pričali ako već moram biti ovdje zatvoren s tobom onda ćeš da me slušaš."
Trebao sam je uplašiti ovime ali to ne bi bila Anabel kada ne bi skupila svaki atom svoje snaga da mi se čak i ovako prilijepljena uza zid i nemoćna,čak i s činjenocom da joj smrt kuca na vrata,suprostavi.
"Zašto bi ja slušala tebe,čudovište jedno.Ovdje smo kao sto si i sam rekao zajedno.Nema vođe i nećeš mi naređivati ko si ti Damon tko?"
"Ja sam netko zbog koga ćeš upravo izgubiti život."
U trenutku kada sam ju krenuo ugristi osjetio sam kako nešto gori kroz moje tijelo a onda munja.Omamila me je,pao sam pod noge jednoj običnoj vještici.Spustila se do mog lica a onda progovorila kroz jako vidljivu ljutnju u glasu.
"Ne kači se samnom.Ne diraj me ne diram te.Ubio si mi prijatelja.Zašto?Zato sto je previše pričao.To očigledno znači da ja tebe trebam ubiti zbog tvog prevelikog ega ali nisam toliko nisko pala da se hranim bolom paćenika.Izvini me Damon i lijepo spavaj."
Uspravila se i nogom me šutirala u nezgodno mjesto,na šta sam se ja samo nasmijao,ne shvaća da ja tu bol ne mogu osjetiti.Oči su joj u trenutku pobijelile i od male uplašene plavušice,moje žrtve, postaje lovac a ja žrtva i ne sviđa mi se to.Bacila je neke čini na mene.Moje tijelo se ukočilo a nedugo zatim sam osjetio nevjerovatnu bol,vatra,gorio sam a onda samo tama.
Anabel pow
Uspavala sam ga na duže vrijeme,pitam se koliko je zapravo jak.Ako izdrži bol probudit će se vrlo brzo no ako ne,umrijet će.Ne bi bilo prevelike štete iskreno.Jedna krvotopija manje ali ne znam ne bih to voljela.Ne bi voljela da umre od moje ruke.
Svojom magijom sam ga premjestila na krevet.A onda sam čula vrisak,pokušala sa kroz mali prozorčić na vratima vidjeti sto se tamo događa ali jedino što sam vidjela su bijeli mantili raznih doktora.Makla sam se od vrata i sjela na svoj prljavi krevet.Ovo mjesto mi se gadi.Udahnula sam i legla na krevet,skupljajući se u malu kuglu i zamišljeno gledajući u izlizani zid.Brojim dane kada ću izaći odavde.Nedostaje mi sloboda i porodica...

Ako vam se sviđa ostavite nešto u znak podršk,nastavak je stvarno dug.Potrudila sam se😊
Pjesmu obavezno poslušajte😉😍