Story of Love [Croatian]

~Chapter One~ Prison

Još jedan sat u danu. Još jedan dan u tjednu. Zar je i bitno? Dani ti u zatočeništvu prolaze jednako. Nema uzbuđenja da bi pravilo razlike u danima. Svi prolaze polako i tiho. Jednolično... Sivo... Sumorno... Tužno... Postoji još koji pridjev da opiše jad u kojem živim? Ne znam. Otupio sam od ovog sićušnog i uzanog prostora sa tame strane rešetki. Sjedim na svojoj drvenoj i uskoj klupici ovješenu sa lancima o zid. Kosa mi nemarano pada preko očiji i niti je ne pokušavam skloniti. Ove moje crne i bijele zatočeničke pruge vise sa mene u dronjcima. Ne perem ih više. Ne vidim razlog. Ne vidim smisao. Odavna sam izgubio žar života i mladenačku strast. Ovo tužno i mračno mjesto isisalo je sve emocije iz mene. Nema odavna bijesnih ispada. Gradić je očito miran pa nema novaka. Svi smo mirni i tihi u svojim ćelijama. Ne vrijedi se odupirati. Cijeli ovaj zatvorski kompleks zgrada je isuviše dobro osiguran da bi netko pobjegao ili se pobunio. A i zašto bi se bunili? Čuvari nas tretiraju dobro, imamo dovoljno hrane i vode. Ali ničega od toga neće biti više ako se netko pobuni ili pokuša pobijeći. Onda slijedi kazna. Samo suhi kruh i  bljutava voda jednom dnevno. Samica. Potpuna izolacija od svega i svakoga. Recite mi ljudi moji: kako je moguć ovakav život? Zašto smo svi mi tu? Čime smo zaslužili ovakvu kaznu? Ovdje svatko ima svoju priču. Dobrodošili u Zatvor.