Jednom dječaku, N

Gdje je nestala svjetlost?

Malo mi fali da te i večeras nemam,

drugi me guše i mrzim njihove igre

Taj ples u lutkarskoj predstavi 

Ja, predugo nisam bila kod kuće.

Trebala bih, morala bih, trebala bih zaista...

Eto tako nekad, dođe mi pa zavirim u svaki sokak mog uma, i po nekim tamnim mjestima

gdje samo jedna ulična svjetiljka stoji, 

prepoznam da si ostavio par tragova za sobom,

kao otiske đonova u snijegu, pa se čini kao da ćeš svaki čas banuti i pričati sa mnom ponovo

dok nas špijuniraju svici i par zvukova noći. 

Pokušavam se sjetiti filmova o kojima si mi pričao ne smjevši ih pogledati, i pjesama koje si

recitirao rukama

onako čisto i pitko

nefolirantski.

Čujem odjek koraka iza sebe,

okrećem se,

i vidim da prolaze ljudi,

izgleda da su saznali za naše najdraže skrovište...

Trčim, zovem te, osvrćem se, i osjećam

doći ćeš,

bježim od vremena

kuca mi srce jako (kao onda kad smo zajedno bježali od vremena koje prolazi pa nam je srce htjelo iskočiti)

uskoro će svanuti, bježim,

N, uskoro će nebo poljubičastiti,

ja,

ja neću moći javiti toj boji da na vrijeme donese noći i svjetlosti

a i ne treba mi.

Svjetlost je dosadna kad si sam na hladnom pločniku praznih sokaka uma...

Evo sviće,

nema te ni u ovoj ulici,

sjedam na hladni beton, 

noge su mi hladne i umorne.

Sjedim i znam, svanulo je

dan će biti beskrajan i jako spor

noći više nikad nema.