Malo mi fali da te i večeras nemam,
drugi me guše i mrzim njihove igre
Taj ples u lutkarskoj predstavi
Ja, predugo nisam bila kod kuće.
Trebala bih, morala bih, trebala bih zaista...
Eto tako nekad, dođe mi pa zavirim u svaki sokak mog uma, i po nekim tamnim mjestima
gdje samo jedna ulična svjetiljka stoji,
prepoznam da si ostavio par tragova za sobom,
kao otiske đonova u snijegu, pa se čini kao da ćeš svaki čas banuti i pričati sa mnom ponovo
dok nas špijuniraju svici i par zvukova noći.
Pokušavam se sjetiti filmova o kojima si mi pričao ne smjevši ih pogledati, i pjesama koje si
recitirao rukama
onako čisto i pitko
nefolirantski.
Čujem odjek koraka iza sebe,
okrećem se,
i vidim da prolaze ljudi,
izgleda da su saznali za naše najdraže skrovište...
Trčim, zovem te, osvrćem se, i osjećam
doći ćeš,
bježim od vremena
kuca mi srce jako (kao onda kad smo zajedno bježali od vremena koje prolazi pa nam je srce htjelo iskočiti)
uskoro će svanuti, bježim,
N, uskoro će nebo poljubičastiti,
ja,
ja neću moći javiti toj boji da na vrijeme donese noći i svjetlosti
a i ne treba mi.
Svjetlost je dosadna kad si sam na hladnom pločniku praznih sokaka uma...
Evo sviće,
nema te ni u ovoj ulici,
sjedam na hladni beton,
noge su mi hladne i umorne.
Sjedim i znam, svanulo je
dan će biti beskrajan i jako spor
noći više nikad nema.
YOU ARE READING
Jednom dječaku, N
RomanceMoje posvete, jednom sanjaru, jednoj vječnosti unutar prolaznosti. Pomalo u obliku poezije, a i neke proze, zaista ne bih mogla definisati ovu formu. Nadam se da vam neće zasmetati... :) Neizrečeno