Angel

1. dio.

1. DIO 

Svaki,ali svaki put kada prodem tom ulicom produ me trnci. Jos uvijek vidam taj dogadaj. Nisam se oporavila od toga,psihicki sam bolesna. Ne volim bas razgovarati s ljudima o tome,a i jako sam sramezljiva ne volim bas ni malo razgovarati. Previse boli,mojim suzama kao da nema kraja. Stalno stalno mi se spustaju niz obraze. Dogada mi se da zavrsim u bolnici kada se sjetim nesrece gdje mi je poginula sestra i najbolji prijatelj,jer se slomim. Ne mogu to trpjeti. Svaku noc sanjam vriskove moje sestre i riječi najboljeg prijatelja kojega sam voljela kao brata. Njegova obitelj me osuduje,jako i to me jos vise lomi. Najvise njegova sestra. Ona me stalno ponizava i vrijeda i u to je ukljucila svog decka,koji nije bas neki bezopasni tip. Bojim ih se oboje,jako.
„Kurvo stani!“Netko se derao dok sam u tuzi i boli setala parkom. Bili su to sesta od Mikea,zove se Natalia i njezin decko Rocky. Okrenula sam se. Prosli su me trnici od straha. „Sto si se ukipila!? Jos uvijek si tu! Rekla sam ti da odes iz grada inace ti se lose pise! Pogotovo sada kada imam njega!“Pokazala je na svojeg,snaznog i nabildanog decka. Izgledao je jako opasno. Barem meni. Imao je plavu kratku kosu,velike ruke...ma cijelo tijelo mu je bilo veliko,a lice...uljevalo je strah u kosti svakome tko mu se zamjerio na bilo kakav nacin. 
„Ne mozete me natjerati na to“Odogvorila sam im tiho,s ni malo samopouzdanja.
„Hocemo negdje na cisto mjesti,pa da ti pokazem kako nemozemo?!“Rocky je rekao svojim grubim glasom,svaki dio njegova glasa me je strasio.
Tati o svojim problemima ne govorim. Napokon se oporavio od nesrece koja se dogodila prije 3 mjeseca i ne zelim mu kvariti dane,da se jos vise brine. Sama sam prozivljavala ovo,prijatelje sam s vremenom izgubila,jer nitko nije zeljeo usamljenu i bezvoljnu prijateljicu kao sto sam ja u posljednjim mjesecima. To mi je nanjelo dodatnu bol. Nikad se u svojih 18 godina nisam ovako osjecala. 
Nekako sam se uspjela izvuci od Natalie i njenog decka iako su mi prijetili. Jako sam plakala. Boljelo me je,kao i svaki put kad mi prijete,kad me drugi zezaju i kad se sjetim nesrece. Slomila sam se. Sjela sam na klupu i plakala. Plakala i plakala. Nisam se mogla smiriti. A onda sam osjetila neciji dodir na svome ramenu. 
„Oprosti,jeli sve u redu?“Bio je to njezni muski glas. Podigla sam u suzama pogled. Od suza u ocima sam mu jedva vidjela lice,ali sam uspjela vidjeti. Cinio se na izgled dobar. Kimnula sam glavom kao potvrdu da je sve uredu. Iza njega sam ugledala Nataliu i njenog decka kako me promatraju. On se okrenuo i vidio da oni bulje ovamo. „Oni te gnjave?“Pitao me.
„Ne.“
„Mogu ti pomoci ikako?“
„Ne.“
„Molim te razgovaraj samnom,vidim da ti je lose,bit ce ti lakse ako razgovaras samnom“
„Nisam pricljiva osoba“Rekla sam mu kroz jecaje.
„U redu. Onda samo potvrduj s da ili ne. Moze?“
Kimnula sam glavom. „Jel ti se nesto strasno dogada kad si se ovako slomila?“
„Da.“
„Obitelj ili decko ili prijateljI“
„Obitelj,prijatelji,a i cijeli svijet oko mene.“
„Cini se kao da stvarno nije dobro,ha?“
„I nije.“Jos sam vise zaplakala. Jednom rukom me je zagrlio,a drugom obrisao suze. 
„Hajde odvest cu te doma“
„Ne treba“
„Hajde“Podigao me je na noge,jos uvijek drzeci u zagrljaju. Koracali smo prema autu. Opet mi se jako vrtjelo,znala sam,da nije bilo ovog decka pored mene zavrsila bi na hitnoj. Sjeli smo. I krenuli. Vec sam se djelomicno smirila. 
„Vjerovatno si mi sad spasio zivot“
„Kako mislis?“Pogledao me je par puta dok je vozio.
„Imam psihickih problema zbog ovoga sto mi se dogada i cesto mi se dogada da se slomim,doktori su rekli da mi se to nebi trebalo dogadati ovako cesto,jer ce mi srce puknuti doslovno“Rekla sam bez imalo osjecaja u glasu. 
„Zao mi je....“
„Mia“Rekla sam mu ime.
„Zao mi je Mia. Mozda ti mogu pomoci? Hoces mi ispricati sto se dogada?“
„Sada nisam spremna za taj razgovor“
„U redu,drugi puta?“Potvrdno sam kimnula glavom. „Usput,ja sam Justin“
„Drago mi je Justin“U sebi sam se nasmijala. U licu jednostvavno ne mogu,vec sam zaboravila kako se to radi. Ali barem nesto,mjesecima me netko nije uspjeo nasmijati,pa barem i ovako malo samo u dusi da vrati malo boje. 
Stigli smo kuci. Justin je pozvonio i moj tata je otvorio. Bio je opet sokiran,uveo je Justina u kucu,a mene odveo u krevet.
TATA P.O.V.
„Decko puno ti hvala sto si ju doveo,ne znas koliko nam to znaci.“
„Justin drago mi je.“Pruzio sam ruku. „Nema problema“
„Ja sam Jeremy,Miin otac“
„Bila je jako slomljena,nisam mogao a da ju ne pitam treba li pomoc“
„Ne smije si to raditi,mogla bi umrjeti“
„Rekla mi je da. Sto se dogodilo?“
„Razgovarala je s tobom?“
„Da rekla mi je,sve sto su joj dokrori rekli i da je bila vec par puta u bolnici zbog toga,i da su neki obiteljski problemi u pitanju. Ako nije problem smijem znati sto se dogada?“
Zar je moguce da je moja cura razgovarala s ovim deckom? Suze su mi se spustile niz obraze od srece. Nakon tri mjeseca porazgovarala je s nekim izvan kuce. To je veliki napredak. I siguran sam da je to do ovog decka Justina. On je nesto posebno,osjecam to. 
„Zasto placete?“Uplaseno me je gledao.
„Dijete,ona je po prvi put porazgovarala s nekim izvan kuce. Ti si njezin spas,njezni andeo“

_________________________________________________________

Evo moj prvi put da pisem ovdje i nadam se da ce vam se svidati. O uvjetima cemo kasnije,a i razmislit cu hoce li ih biti,ali lajkajte i sirite pricu. :)