Angel

4. dio. My first...

4. DIO.

„Tko si mi ti?“Pitao me je,a ja sam potvrdno kimnula glavom. „Ja tebe smatram prijateljicom Mia. Ti mene ne?“
Ovdje sam se iznenadila. Imala sam neki cudan osjecaj. Kao da je mojim cijelim tijelom nesto letjelo i udaralo me iznutra.Nisam zeljela izaci i ovog osjecaja,osjecala sam se tako...sretno? Ma ne,meni nema spasa. Nikada necu biti sretna. Zadubila sam se u svoje misli,razmisljauci sto mu odgovoriti. Boljela me je cinjenica da sam izgubila najboljeg prijatelja,koji je poginuo...izgubio se zauvijek. A i prijateljicu samo takodjer izgubila. Najvise me boli sto sam saznala tajnu koju mi je Mike krio cijeli nas zivot. Zasto? Kako nisam mogla znati? Stalno mi je netko dozivao ime,mislila sam da su to moja sjecanja na nesrecu i Mikea,ali to je bio Justin. Dozivao me je iz misli. Protresla sam glavom i pogledala u njegove duboke kestenjaste oci. Imale su neku cudnu bol,bas kao da sam gledala sebe u gledalu. Zapravno,oci svoje ne cijelu sebe! Imale su nekakav cudan sjaj,kao da su pune boli. Kao i moje oci...No,mislim da sam pronasla odgovor. 
„Znas..nisam imala prijatelja 3 mjeseca. Ni jednoga!“Opet ona bol,koja me je vracala unatrag 3 mjeseca. Nisam dozvolila da me preplavi,nastavila sam. „Zato mi je tesko,razaznati tko mi je prijatelj tko ne,jer puno su me povrjedili Justin. Nemoj me krivo shvatiti“ Gledao me je tako nekako....posebnim pogledom. Tijelo mi je bilo prepravljeno nervozom. Sva sam se tresla. Svaki njegov pokret me je cinio nekako...slobodnijom? Priblizio mi se i ruke,koje su mi bile na butinama uzeo je u svoje meke i tople ruke. Pogledao ih,te mene... „Razumijem te Mia,ali meni mozes vjerovati iskreno ti kazem. Jer nebih te mogao nikako povrijediti.“ Mene? Nekako,ne znam zasto me je zanimalo zasto ne mene?
„Samo mene?“Pitala se. On je skupio svoje guste crne obrve i odmahnuo glavom. „Nikoga,prije nisam mario kako ce se tko osjecati,ali odnedavno znam kako je biti povrjeden i stalno mi je. Posebno do tebe Mia. Ne znam zasto,to me ni nemoj pitati,samo znam da mi je stalo“Rekao je njezno pomicuci svoje roze punasne usne gore dolje. Jos uvijek,kao i cijelo vrijeme se osjecam cudno,nekako..tuzno. Zar tuzno? Pa ja nisam bila sretna vec 3 mjeseca,kako ovako nesto mogu reci? O boze! „Neces nista reci?“Nageo se tako da bi dosao u pogled s mojima. Opet ne kontrolirano ili kako vec bijase,nisam mogla progovoriti. Bol me je stezala u grudima i ni jedna rijec nije mogla izaci iz mene. Ali danas tako nece zavrsiti. Borim se s glasom,ali mi ne ide. Samo sam zamahnila glavom kao odgovor za 'Ne'. Klimnuo je glavom i pustio moje ruke,te se ustao. Osjecala sam da se osjeca tuzno. Vidila sam hladan pogled koje je usmjerio prema meni. „Ja sam samo zeljeo pomoci,a ti mi ovako vracas? Samo sam zeljeo opet stvoriti nesto novo u svom zivotu i spasiti se,ali izgleda da mi to nece uspjeti!“Zalupio je vratima i otisao. Nisam uspjela nista ni pomisliti,a ne cak i reci. Zasto je tako izjurio? Zasto je tako tajanstven? Prvo samo tako dolazi kako bi mene oraspolozio,mislim nije da mi nije pasalo ili godilo,kako god. Ali nikad nije tocno konkretan razlog rekao. Sada ovim rijecima kojima je izasao,shvatila sam,bar mislim da jesam....da je trazio pomoc u meni. Ali sto bi on mislio da moze dobiti od mene ovako jadne i djevojke bez rijeci? U razmisljanju sam zaspala.
...........................
Duge zrake sunca koje su dosezale bijele zidove i vrata moje sobe su me probudile. Polako i ne sigurno,kao i svako jutro sa strahom sam otvorila svoje krmeljave oci. Pitate se zasto strahom? Bojim se da bi moj zivot svakim danom mogao biti sve gori i gori. To je sve zbog nesrece,i tesko mi je stvarno. Nikome ne mogu reci o tome,ali stvarno je tesko. Obukla sam se i spremila torbu za skolu. U kuhinji sam si spremila dorucka za skolu u torbu,a drugi koji je tata napravio sam pojela uz casu hladnog mlijeka,kojeg obozavam. Nista bolje od zapoceti jutro casom hladnog svjezeg mlijeka. Oduvijek mi je to izazivalo osmijeh na lice ranog jutra,ali oci svijeta vec dugo nisu vidjele moj smijeh,niti sam ga ja osjetila na svome licu. Bas onaj pravi iskreni osmijeh. Zakljucala sam kucu,buduci da je tata na poslu i otisla u skolu. Nakon 15 minuta voznje autobusom sam stigla. Jos sam samo trebala prijeci cestu i eto me na velikim stepenicama skole. Dok sam cekala na semaforu izmedu ostalih ucenika skole osjecala sam neciju ruku na svome ramenu. Okrenula sam glavu i ugledala namrsteno lice Natalie. Sto li sad opet zeli? „Krsis pravila Mia?“ Sapnula mi je na uho. Sto? Igramo neku igru za koju ja ne znam ili? Svojom rukom koju je jos uvijek drzala na mome ramenu jos jace je stisnula,i sa sigurnoscu mogu reci svom snagom,jer je snazno zaboljelo. Zagrlizla sam svoju doljnju usnicu koliko me je zaboljelo i stisnula oci cvrsto. „Pazi se“Rekla mi je te presla cestu,jer se upravo u tom trenutku upalio zeleni covjek na zutom semaforu,koji bi trebao oznacavati podrucje skole. Pogledala sam u torbu i na rasporedu vidjela da upravo imam fiziku. 
(...)
Cijeli dan mi je bilo zlo od ove skole. Tuga i strah su me obuzimali svaki puta kada bih vidjela prijeteci pogled Natalie ili Sandru kako prevrce ocima na mene i komentira me sa svojim novim 'prijateljicama'. Toliko me je boljelo,ali jedino sto mi je ostalo iz moje proslosti...mislim,barem jednim dijelom je bio ponos. Tako da nisam dopustila da vidi da patim zbog toga sto me je samo tako ostavila. Hladno bi prosla pored nje,dok sam vidjela kako se njene oci uvrcu gledajuci u mene i ja bih to isto uradila,a onda bih otisla u WC i skupila se u kut razmisljajuci o nasim zajednickim trenucima,koji su bili,barem tada savrseni. Zadnji sat...joj napokon. Imam sat psihologije. O da! Koliko god mi bilo tesko moram ispuniti obecanje koje sam dala tati. Danas poslje skole idem opet kod psihijatrice Elizabeth. Tata dolazi po mene. (...) Kada je zvonilo za kraj sata izasla sam van i nigdje nisam vidjela tatu. Nazvala sam ga. „Tata gdje si?“Upitala sam ga zabrinuto,jer je obicno i prije zvona ovdje. „Kceri moja,pa zar nisi vidjela moju poruku?“ Rasirila sam oci i samo odgovorila sam „Ne“ A on mi je onda rekao nesto sto mi je opet stvorilo nervozu u cijelom tijelu. „Imam neku intervenciju,ma objasit cu ti kuci,ali Justina sam zamolio da dode po tebe i odvede te kod toktorice, i necu se brinuti znam da je on dobar i da ces uzivati u njegovom drustvu. Volim te duso.“Te je prekinuo vezu,prije nego sam ista mogla i reci. A onda sam vidjela bijeli sportski auto ispred sebe ni ne nadajuci se da bi to mogao biti....Justin. Prozor se automatski spustio i to fancinirajuce brzo. Justinov hladni izraz lica je izvirio. I namignuo mi i odmahnuo glavom kao znak da udem. „Hej“Kratko mi se nasmijao. Imala sam osjecaj kao da ga nesto muci jer nije bas bio nasmijan kao prije,a bome ni pricljiv. Ja opet nisam mogla progovoriti,previse mi je ponizavanja za danas. Mislim da ce me do kraja zivota vec biti sram progovoriti i da toliko necu govoriti da cu ostati bez imalo glasa i nikad da povratiti natrag. Mrzim svoja razmisljanja,ali na neki nacin su realna. Auto je krenuo. U ovakvom dobrom autu se nikad nisam vozila imao si osjecaj kao da leti,a ne da se vozis po cesti. Zadivljeno sam dirala kozu koja se nalazila u unutrasnjosti s moje desne strane gdje mi je ruka bila nasloslonjena. Zavezala sam pojas,jos uvijek njezni dijrajuci materijal jer mi se jako svidalo. „Svidati se?“Zacula sam Justinov promukli glas i osjecajuci njegov kratki pogleda na sebi,a kada smo stali opet je gledao u mene,a ja sam klimnula glavom kao znak potvrde i skrenula pogled u njegove zadubljene smede oci. Nasmijao se samo i vozio. „Stigli smo u kvart tvoje doktorice,samo sada molim te potrudi se progovoriti i reci mi gdje trebam ici“Rekao mi je to nekako hladno,u mojoj glavi su se motale misli da mi je to rekao bezobrazno,ali tijelo i osjecaj u tijelu mi je govorio da je to rekao jer je brzo morao skreniti,pa mi je tako rekao samo u naletu. „Desno“Brzo sam rekla i pokazala rukom. Ne dogada se bas cesto da mi glas ovako brzo izlazi,ali izgleda da terapija s doktoricom,ali i razgovori s tatom i naravno Justinom u zadnje vrijeme dijeluju. Pokazivala sam mu put sve dok nismo se parkirali pred kucu. Otvorila sam vrata auta i prije nego sam izasla pogledala u Justina. „Cekat ces me?“ Oci su mu opet postale njezne,vise nisu imale boju hladnoce i boli. „Naravno,biti cu tu ili unutri okej?“ Klimnula sam glavom i usla unutri.
Pokucala sam. Nasmjesena,eleganto obucena i elegantno podignute kose gospoda,tj. Elizabeth mi je otvorila. „Udi ljepotice“ Sto bih sve ja dala da ja imam ovakav sretni izraz lica,kao sto ova zena tu ima svaki dan. Prije sam i ja bila vesela,sretna,razigrana cura,koja je voljela uzbudljive stvari a sada....sada kao zivi mrtvac. Samo jedem,hodam,spavam i di di koju rijec kazem. Od mene nema nikakve koristi. „Sjedi na svoj udobni stolac,a ja cu na svoju stolicu“ Ne znam zasto,nikako nisam razumjeela,zasto pacijenti ili ti ja sjede,tj. leze na udobnoj stolici,a ona sjedi na tvrdoj drvenoj bez ikakve podloge. Nikad mi nece biti jasno,jedino ako ju ne pitam. Ali nemam ja bas toliko slobodne rijeci da bih pitala. „Pripremila sam nam malu slasticu da kroz razgovor ne samo razgovaramo,nego malo i uzivamo. Moze?“Klimnula sam glavom i ugledala limunadu. Ja i Clara smo obozavale osvjezavati se hladnom limunadom,za vrijeme vrucih dana. Ne,opet proslost. Steglo me je u grudima. Opet bol. Ah,Clara tako mi falis. 
Ne.
Ne.
Ne.
Moram otjerati proslost. „Hvala“Uzela sam svoju casu s zutom slamcicom. Popila sam gutljaj i u kutku svojih usana mogla osjetiti mali smjesak,jer sam se sjetila kako je nama mama uvijek pravila ovako fine limunade. Opet proslost. Tjeraj se! Lose misli sam barem malo otjerala. 
„Danas te tata nije dovezao?“Upitala me ispijajuci gutljaj svoje limunade. Odmahnula sam glavom kao i uvijek,kao znak za odgovor 'Ne'. „Sama si dosla ili te netko dovezao“
„Dovezao me je Justin“ Osjecala sam se tako mocno,kada sam izgovarala ove rijeci. 
„Justin?“Upitala me je skupljajuci svoje tanke,savrseno oblikovane i podebljane olovkom obrve. „Tko je Justin?“
„Moj...“Zasmilila sam se,a Elizabeth me je potakla na odgovor podizuci svoje obrve prema gore. „moj prijatelj.“I opet mi se u krajicku usana pojavio osmjeh koji sam samo ja mogla osjetiti,ali valjda zbog zamrlih misica u mojim obrazima nije se mogao rasiriti cijelim licem. 
„Prosnasla si novog prijatelja?“Iznenadeno,podizuci obrve je rekla i nasmijala se,dok smo obje ispijale gutljaj limunade. Zapravo on je pronasao mene,ali nije bitno. Haha. „Pa to je lijepo Mia“ Nasmjeseno me je gledala,a ja sam nju takoder gledala razmisljajuci,a da ni sama nisam znala o cemu razmisljam. „Pa...“Odugovlacila je. „Hoces mi opisati tog Justina?“Ja sam razmisljala,cula sam pitanje,ali sam bila skroz iskljucena. „Molim teee“Rekla mi je to onako njezno kao malo dijete,a ja sam kimnula automatski glavom. 
„Pa kosa mu je svjetlo smede,gotovo plave boje. Sa strane osisana na cini mi se trojku,a siske su bile duze te podignute prema gore“ Rijeci su same izlazile iz mene. „Ima lijepe velike kestenjasto smede oci,preljep osmijeh,ima probusene usi s obje strane i lijepe nausnice. Visok je i zgodan,nosi siroku odjecu. Voli najvise hokej,a i nogomet i kosarku,voli aute,motore i sve sto se vozi,voli jesti cokoladu i to od ljesnjaka i gumene bombone...“ Zakljucila sam da voli gumene bombone,jer mu je pretinac u vratima pun vrecica haribo gumenih bombona. „Ma znam ga svega 5 dana,ne znam bas puno o njemu..“ Kada sam zavrsila tek sam tada shvatila sto sam rekla. Ne znam bas sve o njemu? Pa rekla sam barem dio stvari koje voli,a znam da tek 4-5 dana. Sto mi se dogada? U mislima sam se sama sebi,bas onako iskreno nasmijala iako to na vanjskoj povrsini nisam pokazivala.
„Huh,pa dosta znas o tom Justinu?“
„Pa da...“Rekla sam vec pomalo sakrivajuci svoj glas,jer me je polako pocinjalo biti sram. „Voli dosta pricati,pa...“
„Hah da razmijem. Ali duso nemoj da te bude sram,shvatila sam da ti se tada glas stisava, a onda i nestaje. Nemoj si to raditi“Pogledala me je sa osmijehom na licu,a pomalo i zabrinutost. Toliko sam mogla vidjeti po njenim ocima,ne znam jesam li uparvu.
„Treba vremena za to“
„Znam“Pomilovala me je po glavi i gledala me tako njezno,s tako puno ljubavi. I snjene strane se bas osjecam voljeno,sto bas i ne osjecam s strane puno ljudi. „Jesmo gotovi za danas?“Upitala sam ju nekako uzbudeno,iako nisam znala zasto bih trebala biti uzbudena. No,sva sam ja cudna. 
„Mislim da bi za danas bilo dosta,iako ne razgovaramo bas dugo,ali smo zato puno razgovarale“Namignula mi te se ustala sa stolice. Ja sam skocila s fotelje,pomalo sretna,a i uzbudena sto idem kuci. „Hvala vam“Rekla sam joj tiho. A ona mi je prisla i zagrlila me je. Kao da sam osjetila neku tugu i bol pri njenom zagrljaju. Tada sam izasla gdje me je Justin cekao... Odmah kada me je ugledao digao se sa stolice i pogledao me je,opet onako njezno. Ne znam zasto nekad zna pokazati hladan i bezbrizan pogleda,a nekada tako njezan i pun....ljubavi? Eluzabeth ga je pogledala,nasmijala se,te meni namignula i pozdravila nas. „Idemo?“Stao je ispred mene i malo nakrivio vrat kako bi dosao do mojih ociju,buduci da je dosta vislji od mene. Klimnila sam glavom kao potvrdu,kao i svaki puta kada mi po obicaju glas ne zeli izaci van. Sjeli smo u auto,upalio ga je,ali smo jos bili na mjestu,zapravo auto. Pogledala sam ga skupljajuci svoje obrve i podizuci ih gore. „Zelim jos malo biti s tobom“Jos uvijek sam ga cudno gledala. I u sebi razmisljala zasto? Imala sam osjecaj kao da mi je to nesto bitno znacilo. Podigla sam i spustila ramena kao znak da ne znam ili da mi je sasvim svejedno. Iako mi nije bilo svjejedno,u kutku svoje znatizelje ili radoznalosti zeljela sam ostati jos s njim razgovarati. Samo ne znam kako? Ako mi rijeci ne izlaze iz usta,ali ne bitno. „Onda te vodim na jedno mjesto“Nasmijao se,namignuo mi,te promjenio mjenjac od automobila u rikverc i krenuo. Vozili smo se dobrih 20 minuta,dok mi je on pricao o svojoj majci. To mi je malo smetalo. Zapravo ne tako smetalo jer mi je bilo drago da dijeli neke bitne trenutke svoga zivota samnom,vise je boljelo. Boljelo,jer ja nemam to nesto najvrjednije u zivotu djeteta. Upravo mislim da smo izasli iz grada,tj nismo mogli u ovako kratko vrijeme,ali smo u dijelu gdje su neke...poljanice? Livade? Da. I preljepo je. Zaustavio je auto. „Tu smo“Rekao je tise,nego sto je normalno. Hah. Izasli smo,kada sam stala pored njega u tisini pruzio mi je svoju ruku cekajuci da mu dam svoju. Pruzila sam mu svoju ruku i stavila ju na njegov dlan. Osjecala sam se tako sigurno. Poveo me je na neku zelenu poljanicu kada smo dosli malo poblize sredini,pustio je moju ruku i sjeo. „Sjedi Mia“Pokazao mi je rukom na mjesto pored sebe. Sjela sam,ipak razmisljajuci kako nekim dijelom nemam dobar osjecaj u vezi ovoga. Gledala sam u ovu prirodu s tolikim divljenjem. Kada sam jos bila 'normalna',obozavala sam travu,cvijece,ovakve livade...opcenito prirodu. Nakon ne srece zaboravila sam na sve sto volim,osim Clare i Mikea. O ne! Opet o proslosti! Bjezi! Otjerala sam ruzne misli iz glave.
„Svida ti se,ha?“
„Da,jakoo“Uzdahnula sam nekako posebno.
„Obozavam dolaziti ovamo,najvise sa svojim bratom i sestrom,oni obozavaju trcati ovim poljem“Pokazao je rukom preko poljanica. Naglo sam okrenula pogled prema njemu,kada je spomenuo brata i sestru. Toliko naglo da me je malo ukocilo u vratu,ali nisam se obazirala na bol. „Imas brata i sestru?“
„Da,Jaxon i Jasmine“Slatko. I ja sam jednom i...ne necu o proslosti,sada se drzim sadasnjosti,barem u ovom dijelu dana. „Najvise volim dolaziti ovamo sam“
„Sam? Zasto sam?“Osjecam da mi se polako vracaju osobine iz 'proslosti',ako ju tako mogu nazvati jer je to bilo prije tek 3 mjeseca. Radoznalost. Kao veselu djevojku iz kvarsta,svi su znali da sam takodjer i jako radoznala,ali u dobrom smislu naravno. Voljela sam svoje susjede,a i na neki nacin znam da su oni i mene. Samo sve je nestalo odtkad...znate vec.
„Da,razmisljati o zivotu. Nekad mjerim kako mogu uhvatiti cijeli obzor,pomicati zalazak sunca,tj. sunce“Pogledala sam ga bas bas cudno. „Gle,ovako“Okrenuo se prema meni,dok sam ja ostala u istom polozaju,ne pomicuci se kako bi se i ja okrenula prema njemu. Uzeo je moju ruku te stavio je okomito od mog tijela. „Zazmuri i gledaj na jedno oko izmedu ruke i sunca“Napravila sam to. To smo svi radili kao djeca na drugim stvarima. „Sada pomici ruku gore dolje ljevo desno“Stvarno je predivan osjecaj,jer doslovno mozes vidjeti i osjetiti zrake crvenog sunca kako prolaze kroz prste. 
„Preljepo je hvala ti sto si me doveo ovdje“Nasmijala sam se,i to onako pravo. Ali jos ne potpuno.
„Vidis!“Uzviknuo je. Ja sam napravila onu 'Sto?' facu. „Da te mogu razveseliti“Rekao je to njezno,a zatim smo se gledali u oci. Cijelim trbuhom mi je nesto skakalo,toliko dobar osjecaj da sam se jezila od njega. Justin je oblizao svoje usne,kao sto to stalno radi. Sada je imao drukciji sjaj u ocima. Zjenice su mu se pomicale. Ne znam,pricinjava li mi se ili se stvarno stalno skupljaju i sire. Kada sam iz razmisljanja vratila se u stvarnost,mogla sam osjetiti Justinov dah na svom nosu. Zar cemo se poljubiti? Ne,ne smijemo poznajemo se svega 5 dana! Ali koliko si god ja govorila da ne smijem to raditi,i dalje sam ukipljena stojala na mjestu. Justin je nageo glavu,a sada su nam se ljeva strana njegovog nosa i desna strana moga nosa dodirivale,a usne su nam bile udaljene svega milimetar daljine. Osjetila sam njegov dah na usnama,ali vjerujem da je i on moj....