Jutros sam se probudila i pogledala u ogledalo. Bilo kog drugog dana bio bi to jedan rutinski cin, stvar navike. Ali ne i danas. Danas sam zastala pred tim hladnim predmetom od stakla i pomno se zagledala u djevojku koja je stajala predamnom. Ko je ona sada?
Vracam se dvije godine unazad. Devojka u ogledalu vise nije plavusa, vec klinka smeđe neukrotive kose. U ocima joj se vidi strah. Tuga. Izgubljenost. To vece ona ce otici na jednan parti i upoznat te u redu za WC. Tada sam vjerovala u gluposti poput sudbine. Vjerovala sam da su se sve zvijezde na nebu namjestile bas tako da bi se moje oci to vece susrele sa velikim ocima boje neba. Bio si samo djecak lju Jutros sam se probudila i pogledala u ogledalo. Bilo kog drugog dana bio bi to jedan rutinski cin, stvar navike. Ali ne i danas. Danas sam zastala pred tim hladnim predmetom od stakla i pomno se zagledala u djevojku koja je stajala predamnom. Ko je ona sada?
Vracam se dvije godine unazad. Devojka u ogledalu vise nije plavusa, vec klinka riđe neukrotive kose. U ocima joj se vidi strah. Tuga. Izgubljenost. To vece ona ce otici na jedan parti i upoznat te u redu za WC. Tada sam vjerovala u gluposti poput sudbine. Vjerovala sam da su se sve zvijezde na nebu namjestile bas tako da bi se moje oci to vece susrele sa velikim ocima boje neba. Bio si samo djecak ljut na ovaj svijet, djecak koji iza maske loseg momka kojeg nista ne dotice krije meko srce puno dobrote. Djecak koji bjezi u svoje poroke od surove realnosti kojoj ne pripada. Djecak sa tim davolskim osmjehom koji me jos progoni, koji me je upozoravao da te se klonim, ali nisam mogla... Valjda sam u tebi prepoznala sebe. I pozeljela sam da te spasim, onako kako niko nikada nije pokusao spasiti mene.
Dani su odmicali, nizao se jedan vreli ljetni dan za drugim, kada bismo jeli sladoled od jagode i stidljivo zadirkivali jedno drugo. Pa onda i noci, kada bi na klupici u parku padali, jedan po jedan, svi zidovi koje smo postavili za ostatak svijeta. Znala sam price iza tvojih oziljaka i razloge tvojih skrivanja. Znala sam bas svaku misao koju nikada ranije nisi izgovorio naglas. I kako se ljetu primicao kraj, sve tvoje poroke zamjenila sam ja. Jesen nas je jos vise priblizila. Svuda smo isli zajedno, bjezali bismo sa satova da bismo setali kraj rijeke i njezno se ljubili dok oko nas opada lisce.
Zima je donijela pravu buru. Donijela je povisenim tonom izrecene uvrede, lupanje vratima iza kojih bih plakala i molila se da ovo nije kraj nase price. Proljece je donelo novu nadu. Nadu da ce sve biti kao nekada izmedu nas. Ni dan danas ne znam kako sam mogla prokockati tu sansu. Valjda sam se uplasila. Plasilo me je to sto kad me pogledas u oci vidis u njima sve ono sto drugi nikad nisu uspjeli primjetiti...
Ni dan danas ne znam kako sam mogla da gledam u druge oci. Oci koje nisu velike, okrugle, oci koje nemaju boju neba. Sjecam se dana kada sam ti priznala sta sam ucinila. Plakao si na klupici dok se svijet rusio oko nas. Bila sam glupa i nezrela i nisam vidjela sta imam pored sebe.
Kasnije sam cula da ponovo posjecujes kockarnice i da su ti bijele linije na stolu ponovo bijeg od stvarnosti. Srela sam te nekoliko mjeseci kasnije u gradu. Pored tebe je bila nova djevojka, istog imena kao ja, iste boje kose kakvu sam prije imala. Istog zaljubljenog pogleda dok je drzis za ruku pred svima. Izgleda da nije bilo tesko zamjeniti me...
Zvonjava telefona me vraca u realnost. Na ekranu vidim dobro poznati broj. Srce mi lupa dok pritiskam zelenu slusalicu.
Javljam se. Sutis. Sutim i ja. To je sve sto je sada ostalo izmedju tebe i mene.
