Nakon tog razgovora osjećala sam se jos praznije i izgubljenije.
Srce mi je ponovno prepuklo i imala sam osjećaj da se počinjem gubiti ali sam znala da je to nemoguće.
Sljedeće jutro sam se opet pogledala u ogledala kao svako predhodno jutro i vidjela sam jos vise ranjenu osobu koja je stajala ispred ogledala.
' Tko si ti zaista?'
'Što ti nedostaje?'
'Da li ti zaista on toliko fali?'
Nisam znala odgovoriti ni na jedno postavljeno pitanje i to me mučilo iz dana u dan. Sljedeće jutro se nisam pogledala u ogledalo niti sam se propitivala bezvezna pitanja.
To jutro sam ugledala samo bijeli zid,zid boje tuge i praznine..
Nakon toga 'blejanja' u prazno kako je rekao doktor Matić mislila sam da ne postojim.
Kad sa čula da mi je dijagnoziran rak pluća i kad je doktor rekao da sam mogla vec 3-4 puta umrijeti od zatajenja srca,pala sam u jos veću depresiju.
Imala sam razne zakazane termine kod psihologa i psihijatra ali ništa nije pomagalo.
Dok nisam jedne večeri odlučila..
