Bog mi daje, Bog mi odnosi - ružica si bila, sada više nisi..." cijeli autobus pjeva u glas dok ja trzam po žicama. I oni koji pjesmu nisu znali, njihali su se u laganom ritmu pjesme.
Bili smo na pola puta do Mostara, a bio je to dug put. Sve vrijeme sam bio za gitarom i već sam počeo osjećati mali umor, no nisam odustajao i nastavljao sam svirati.
Svirao sam one pjesme koje traže. Uglavnom su to bili ex yu hitovi.
Sava tiho teče bude slijedeća želja. Upitam Eldara kako počinje, iz kojeg tonaliteta. Udarim par puta po žicama prije negoli krenem svirati pravu melodiju.
Sviram i gledam po autobusu. Svi su bili zamišljeni, zanešeni tonovima, pjevušeći tiho stihove. Do samog refrena pogledam par mjesta ispred sebe i vidim nju kako je u Ivanovu zagrljaju. Nešto proradi u meni, osjetim nelagodu jer ja nisam na njegovom mjestu iako znam da to nije ispravno. I prije negoli uspijem iskontrolisati svoje misli, prsti mi se zaustavljaju. Društvo biva zbunjeno mojim iznenadnim stajanjem pred sami refren, i pogledaju me. I ona me pogleda, a ja zadrhtim.
"Hajde, dalje, sljedeća."
...
Cupkam nogom u mjestu cijelih 25 minuta koji stojimo na užeglom suncu. Vodič priča o historiji mosta, kad je sagrađen, kad srušen pa kada ponovno obnovljen. Priču je svako od nas čuo najmanje jedan put, kao nezaobilaznu stvar u obilasku ovog lijepoga grada na Neretvi. Niko se nije činio previše zainteresiran za vodičeve riječi, no kupili su nas dogovorom da neće trajati više od pola sata - a ostalo bi vrijeme bilo slobodno.
Kada je vodič rekao da se na istom mjestu trebamo naći za tačno 4 ipo sata, gužva u roku od par minuta nestane.
Odmah vadim kutiju cigara iz zadnjeg dzepa i uskoro osjećam ugodno peckanje dima u grlu.
"I, šta ćemo?" Upitam uvlačeći još jedan dim.
Neki samo slegnu ramenima i odmah se povuku u hlad ispod neke nadstešice. Sunce je već dostiglo polovinu neba, a ne pomaže ni činjenica da smo tek par kilometara od Jadrana i da je ljetna sezona.
Po nekom našem nepisanom pravilu, odluka je brzo pala na nargilu. Većina nas sada ju je pušila na dnevnoj bazi, s izgovorom da je bolja od cigara. A znali smo da nije.
Nas desetak, s ruksacima i u trenerkama, uđemo u obližnji kafić. Dok ulazimo osjetim da se neko gura kroz gužvu i prije nego što shvatim ko je to, osjetim hladnu ruku u svojoj.
Sjedemo u sami ćošak i zauzmemo gotovo polovinu lokala. Pored sebe oslobađam mjesto za Monju, ali se iznenadim kad ona sjedne u moje krilo.
Osjetim njene oči na sebi koje me peku, ali mi Monjine usne na mojima odvrate pažnju.
"Ma dajte. Nađite se sobu."
