You Never Walk Alone

1 dio

Noc je tamna i hlada, puna zvijezda koje krase nebo. Mjeseceva svijetlost jedva izvire iza oblaka. Obasjava lice mladog momka koji sjedi na mostu i zamisljeno gleda u blistavu vodu. Noge mu se lagano njisu, a snazne ruke su mu na koljenima. Jedino sto je cuo jeste voda. Voda kako zubori i brzo tece. Taj zvuk ga je opustao... Ovdje je dolazio samo kada je zeljeo  "Rascistiti misli". Sto bi zapravo znacilo stalno. Nije voljeo drustvo ni buku. Voljeo je da bude sam. Sam sa svojim mislima. Postao je hladan i bukvalno je iskljicio emocje, da tako kazemo. A zasto? Ne zeli se ni prisjecati proslosti.
Proslost mu samo nanosi bol i tugu. Mrzi je. Mrzi svoj zivot. Mrzi sebe.

Kasno je...

Pomislio je u sebi te je lagano ustao. Nosio je crne patike, crne poderane hlace i sivu majicu krtkih rukava, a preko nje crnu koznu jaknu. Idalje je gledao u rijeku dok mu je vijetar mrsio smeđu, svilenu kosu.
Udahnuo je duboko te se okrenuo i poceo odlaziti. Cim je izasao iz tog malog sumarka osjecao se potisteno. Nije voljeo ljude niti buku...
Nekada nije bilo tako...
Stavio je ruke u dzep i krenuo prolaziti pored ljudi spustene glave. Nije se obazirao na ostale. Nije se obazirao sto se neko dere, neko place, neko prosi... Gledao je svoja posla i sutio. Samo je zeljeo da sto prije dode kuci, da legne na svoj udobni krevet i zaspi u tisini. To je sve. Ali to se nije desilo.
Kako nije gledao kuda hoda sudario se sa nekim. Taj neko je pao na pod dok je smedokosi momak ostao kao kip.

"Au! Pazi malo!" Rekao je sivokosi momak trljajuci svoju zadnjicu koja ga je, ocigledno, boljela. Smedokosi momak ga je samo posmatrao i sutio.
Sivokosi ga je pogledao i tada mu se izraz lica promijenio. Ostao je u soku.
Ne. Nije ga poznavao. Sta vise, vidi ga prvi put u zivotu. Sto i jeste stvar. Ostavio ga je bez daha. Sivokosi momak je gledao u smedokosog i sutio. Gledao je u njegovu smedu kosu, tamno smede oci, mali nos, usne... Nije ni primjetio da se zacrvenio.
Ali zato smedokosi jeste. To mu je izazvalo maleni smijesak na licu. A on se nije nasmijesio vec dugo...
Ljudi su prolazili pored njih ni ne obracajuci paznju na njih. Smedokosi mu je pruzio ruku ali sivokosi je gledao u nju nemo.

"Hoces li da ustanes sam ili?" Rekao je smedokosi na sta se ovaj drugi trzno. Trepnuo je nekliko puta te progutao kneglu koja mu je zastala u grlu. Pruzio je ruku te ga je smedokosi povukao i on je ustao.
Idalje je drzao njegovu ruku i nije pustao. Prijeo mu je njegov dodir. Toplina. Ali kada je shvatio da je idalje drzi i ne pusta brzo ju je pistio i jos se vise zacrvenio.

"I-izvini"  Promucao je sivokosi ni ne gledajuci ga. Nije mogao. Gledao je u pod sav crven u obrazima.

"Sve ok. Zapravo se ja trebam izviniti" Rekao je smedokosi i nasmijesio se jos vecim osmijehom. Ni sam se ne sjeca kada je imao ovakav osmijeh. Sivokosi ga je pogledo i progutao kneglu. Njegov glas ga je ostavljao bez daha. Tako dubog ali tako blag kao kod djeteta. Zeljeo je da cuje njegov glas ponovo. Zeljeo je da zna njegovo ime.

"J-ja sam Taehyung" Jedva kaze te pruzi ruku ocekujuci da on kaze njegovo ime. Da cuje njegov glas i da osjeti njegov dodir. Smedokosi pogleda u Taehyung-ovu ruku i suti. Nakon nekog vremena prihvati njegovu ruku i osmijehne se.

" Jungkook"