Dark Perfection

Who the fuck are you?

Bilo je 14:10. Nervozno sam izdahnula. Nisam se osjećala umorno, već samo smoreno od rađenja jedne iste stvari. Butik u kojem radim je posebno bio namijenjen onima sa dubljim džepom, sa potrebom da troše i previše na skupa odijela i svjetlucave haljine, koje su iste mogli kupiti za mnogo manju svotu novca. Oduvijek sam se pitala zašto ljudi vrednuju sebe gledajući marku jakne koje nose ili brendom parfema koji se osjeti. Pretpostavljam da je zato što mi nikada tih stvari nije falilo dok sam živjela sa ocem i majkom ali nisam imala ono najvrednije-ljubav, pažnja, i razumijevanje. Odmahnula sam glavom sa željom da odagnam misli koje nisu izgledale da idu u pravom pravcu. Uzdahnula sam kada su se vrata otvorila.
Ušao je visoki momak, ne preko 25 godina, crne kose uredno zalizane gelom, taman toliko da ne izgleda kao da ga je krava polizala- kako smo ja i Kylie nazivale muškarce koji su stavljali previše gela na kosu.
Imao je razvijena ramena i ruke, i kako sam pretpostavila i ostatak tijela.
Iz njega je isijavala elegancija u vidu crne košulje zakopčane do pretposlednjeg dugmeta, crnih pantalona i crnih cipela.
Moja koleginica Leyla je sa sjajem u očima umiljato rekla:
-Izvolite? Kako mogu pomoći mladom gospodinu?

Nasmiješila sam se i krenula ka kutijama sa robom, ujedno i poslednjim za danas.

-Zadržite ga tu, želim ga živog.
Čula sam krupni, prigušeni muški glas koji je bio iza jedne police sa okačenim svečanim odijelima.
Skupila sam obrve i vratila se poslu, ubjeđujući sebe da ništa od toga nije moja briga.

Pogledavši na sat, vidjela sam da je 15:04. Moja smjena je gotova. Pozdravila sam Leylu i izašla. Dobro bi mi prijala da se malo izduvam u teretani. U teretanu idem već dugo vremena, nalazeći u njoj najveći mir.

Ušla sam u svlačionicu, otvorila svoj ormarić, izvukla sam šorc i kratku majicu na kojoj je pisalo Nike i izašla sam. Otišla sam ka vreći za udaranje i izbacivala sam svu negativnu energiju na nju. Odjednom sam čula neke prigušene glasove od pozadi i primakla sam se uskom hodniku koji js vodio ka zadnjem izlazu.

-Mislio si da te neću pronaći, ha? -glasno se nasmijao.

Polako sam se primakla, previše radoznala da bih se klonila problema.

-Lepi, da si se zavukao u mišju rupu, ja bih te našao, shvati. Od mene se ne bježi. Ne krije. I ne uzima ono što je samo moje! -naglasio je zadnji dio rečenice i iz sve snage udario u stomak tipa kojeg su držala dva podjednako krupna momka.

Uplašila sam se i jedino što sam htjela je da ovi ljudi plate za ovo što rade. Izvadila sam telefon i okrenula kameru ka njima ali kako me ne bi vidjeli.

Momak koji je pričao i prije, nastavio je:

Znaš kako Ryan...nisam želio ovako da bude. Stvarno. Ali imam osjećaj kao da si pokušao da me izigraš. Poštenije ti je da me ubiješ. Ili sebe naprimjer. U redu je, evo dobre vijesti, ja ću to uraditi.-nasmijao se cinično i u sekundi izvadio pištolj i momak je samo pao na pod. Noge su mi zaklecale a razum pomutio.

Mene ne možeš izigrati.

Preskočio je momka koji je sad već bio mrtav i okrenuo se na peti vjerovatno želeći da kaže nešto momcima koji su bili sa njim. Odjednom mu se vatreni pogled zaustavio na moje uplašeno lice i telefon koji sam i dalje u šoku držala uperenim u njih. Sledila sam se. To je momak iz butika, od danas.

-Koji kurac si sad pa ti?-rekao je tiho, dovoljno da ga čujem na toj udaljenosti.

Okrenula sam se i u tren oka sam počela da trčim...ne znam ni ja kuda.

Jebote. Jebote. Jebote.
Viktorija, ti si jedna obična, radoznala, glupa kučka.-čuo se glasić u glavi, koji mi je samo naglasio da moram da još brže trčim.