Vjeruj u ono što osjećaš, ne u ono što čuješ

Kako je sve počelo

-Kada živiš u svijetu punom mržnje i zavisti, postaneš hladna i prestaješ vjerovati u to da ljubav zaista postoji. Tu su naravno filmovi, te razne društvene mreže gdje je sve uvijek tako savršeno i besprijekorno. Ali stvarnost je malo drugačija. Stvoriš nevidljivi zid oko sebe, koji ti služi kao štit. Ne dopuštaš nikome da ti dođe preblizu, sve držiš na određenoj distanci, jer nakon mnogobrojnih izdaja koje si doživjela, više nikome ne vjeruješ. Sjetiš se svih suza koje si isplakala jer si davala prilike i vjerovala ljudima, a to vjerovanje ti se, naravno, obilo o glavu. Svako sjećanje sve više boli. Ne želiš se vraćati na staro. Ne želiš ponovno osjećati istu bol. Tada guraš sve od sebe. Lakše je biti sama i znati to, nego vjerovati nekome tko će te kad-tad izdati. Izgledaš hladno i nedodirljivo. No, ispod te čelične vanjštine se krije krhka djevojčica željna ljubavi i pažnje. Ali tko će se usuditi otkriti tu djevojčicu i pružiti joj tu ljubav i pažnju, koja joj je toliko potrebna? Zar su sve ljubavne knjige zapravo samo bajke? Da li ste se ikada to zapitali? Možda nekada ranije i nije bilo ovako. Možda je ljubav zaista postojala. Ali gdje je nestala? Zašto su ljudi izabrali zavist i mržnju, umjesto ljubavi? Zašto je svima bitno kako izgledaš, koliko novca imaš, kakav auto voziš i ostale materijalne stvari?

-Zar stvarno ne vide da to uopće nije toliko bitno? Jesu samo mene roditelji učili da cijenim, volim i poštujem ljude zbog onoga što oni zaista jesu, onoga što je ispod kože i ne vidi se očima, ali se može osjetiti, a ne zbog njihovog izgleda ili količine materijalnih dobara koje posjeduju?

-Pitala se djevojka lijepog lica, duge svijetlo smeđe kose i smeđih očiju. Možda to i jest bio njen najveći problem. Uvijek je bila dobra prema svima i vjerovala da će, samo zato što je ona prema njima dobra, i oni biti dobri prema njoj. To ju je nekoliko puta opeklo i shvatila je da ništa nije baš tako lijepo i divno kako se čini i da je izgled samo krinka. Ispod lijepe vanjštine krije se mračna duša. Nikada nije shvatila kako je to moguće. Kako netko može lagati o sebi, o osjećajima? Zar ne znaju da je laž loša? Zar ne znaju da se s osjećajima ne igra. Imala je 14 godina kada se prvi put suočila sa okrutnom stvarnošću i lažima dečka po imenu Leon za kojeg je mislila da je sladak i dobar. Tek tada je shvatila koliko ljudi mogu biti zli, okrutni i bezosjećajni. Mada, morala je priznati, bio je odličan glumac. Predstavljao se kao fin, pristojan dečko, lijepo odgojen, pun manira, ma gotovo bez mane. Rekao je da poštuje žene mnogo i da je strogo protiv nasilja nad ženama, no ubrzo se pokazala istina, koja je bila daleko od te njegove priče. Sve je bilo u redu do trenutka kada je otišla na wc. Zamislite scenu kako četrnaestogodišnja djevojčica mirno stoji u wc-u i pere ruke ni ne sluteći što slijedi, a onda se iza nje otvaraju vrata i ulazi ON. Naravno, iznenađena ga upita što on radi tu, a on je bez i jedne riječi pribija uza zid, govori joj kako ju želi i počinje ju dirati. Što je mogla učiniti tada? Stajala je šokirana, uplašena, nekoliko trenutaka, nije znala što da učini, niti kako da pobjegne. Govorila mu je da prestane s tim odmah, ali nije prestajao. Samo je još više navaljivao. Nekako je skupila snage i odgurnula ga, te krenula pobjeći, ali nije uspjela stići ni do vrata kada ju je ponovno uhvatio i ovaj put još jače pritisnuo. Pokušavala se izvuči, ali nije mogla, pa je počela vrištati, ali joj je stavio ruku na usta. Kada joj je već krenuo podizati maicu i otkopčavati hlače shvatila je da je stvar skroz izmakla kontroli i da mora nešto učiniti. Svim silama se otimala, na kraju ga je uspjela udariti nogom u međunožje i pobjeći. Spas joj je bio prijatelj koji se baš tada vozao na biciklu i prolazio tuda, molila ga je da pođe s njom do kuće, a kao izgovor je navela kako joj je mrsko sama da hoda, a i htjela je kao popričati malo s njim. Nije mu rekla što se dogodilo, samo je rekla da žuri kući i da je zato trčala. Ništa o tome što joj se dogodilo nije rekla ni njemu, niti bilo kome drugom. Odlučila je da će to biti njena tajna, koju zapravo želi što prije zaboraviti. I nije viđala Leona nakon toga, no od tog dana, imala je nočne more. Stalno se u snu to sve događalo ponovno i ponovno. Budila se uplakana, znala je satima neutješno plakati, čak se nekada i bojala zaspati radi tog sna. Čak i sada, nakon četiri godine, još uvijek povremeno sanja isti san, san koji joj ne da da zaboravi Leona niti taj dan, san koji ju plaši i ne da joj da nastavi dalje kao normalna djevojka. Od toga dana je postala hladna, tjerala je sve od sebe, niti jednom dečku nije dopustila ni da joj se približi, a kamo li da ju dotakne.

-Da li će se to ikada promijeniti? Da li će ikada zavoljeti nekog dečka, da li će uopće ikada više dati bilo kakvu šansu nekom dečku da joj se približi, da ju upozna? Hoće li se ikada predati nekome potpuno, ili će uvijek osjećati strah?

-Author's note:

-Prije svega, htjela bih vas obavijestiti da sam se vratila. Prošla priča koju sam pisala nije baš imala mnogo čitatelja, uz to zanemarila sam ju jako radi privatnih problema i obaveza, te sam ju odlučila uklonuti. Nadam se da još pratite moj profil, jer kao što sam rekla, vratila sam se i to sa novom pričom. Sada je sve okej, imam vremena za pisanje, tako da ću se mnogo više potruditi oko ove priče i redovno stavljati nastavke. Nadam se da ćete čitati i da će vam se svidjeti.

-Ako vam se sviđa i ako vas zanima, ostavite vote i komentar, podržite me, pa da skupa otkrijemo gdje će ova priča odvesti Arabellu.

-Bila bih vam mnogo zahvalna ako bi preporučili nekome ovu priču i doveli mi još par čitatelja.

-Još bih vas zamolila da mi napišete u komentar da li bi htjeli duže nastavke od ovoga?

-Show me some love.

-Ljubim vas sve. 💋💋