Nestanak Madison Blacke

2.

"Proslost kuca u meni poput drugog srca."

~•~

2012

Richardswill je bio jedan od onih gradova u kojima se gotovo nikada nista nije dogadalo, no za Madison Blacke to nije stvaralo nikakav problem.

Oduvijek je znala da ce jednog dana otici i bila je spremna zrtvovati svoje mladenacke dane za svoj veci cilj - odlazak.
Iako je puno dana provodila u tisini velike kuce i ogradena debelim zidovima svoje sobe, Madison je oduvijek znala napraviti zabavu, znala je iskoristiti vrijeme, a puno njih u ovom gradu duhova to nije znalo.

Ponekad je i sebe pronalazila kao duha u tim praznim i pustim ulicama, ponekad je i sebe vidjela kao i njih - zatocenicu maloga grada koja nije dobila priliku prijeci na drugu stranu - ali nije se vidjela kao onu koja nije dobila priliku otici jer to je bila njena najveca zelja - da samo ode, nestane i ispari kao da nikada nije bila stvarna.

Problem je u tome sto se zelje cesto ispune, samo ne na nacin na koji bi mi to htjeli. Ne kazu bezveze "pazi sto zelis" jer ponekad snovi ne ostanu samo snovi, a Madison nije znala da ce se njeni ubrzo ostvariti.

Bio je to jos jedan obican petak u uspavanom gradu i Madison je znala da ce ga provesti kao i vecinu drugih - u predsoblju Nickove kuce pricajuci razne price popracene alkoholom i cigaretama. Bila je to jedna od rutina koj je zapravo voljela i bas zbog toga - bila je rijetka.

Madison je bila jedna od onih osoba s planom, s rutinom i ciljem. Rijetko kada djelila je svoje misli i planove s drugima i zbog toga za vecinu je zracila misterijom i tajnama, nekim opojnim mirisom koji je za mnoge bio poput droge, a svi znaju da je droga ubojita.

Kao i svako jutro, tako je i ovo provela na obali Willovog jezera. Sada, u ranoj jeseni, jezero je zracilo nekom opojnom ljepotom tamno zelenoga i zlatnoga. Bilo je to jezero okruzeno gustom mjesovitom sumom koja je za Madison sluzila kao bjeg, kao mjesto gdje uvijek moze biti ono sto je, a svi su znali da Zlatna djevojka voli nestajati, da onda kada postane pretesko ona bjezi.

Sada vec po navici, svukla je leprsavu haljinu i skinula se do gole koze, a onda je krocila u magicno jezero koje je sakrivalo sve njene tajne i opralo sve njene brige.
Voda je bila hladna, ali ne toliko hladna da bi joj naskodila. Kapljice su blistale na njenoj svilenoj kozi poput bisera, a njena zlatna kosa sada je bila za nijansu tamnija.

Ona je pripadala u jesen, pripadala je u to sarenilo boja i sivo nebo, pripadala je tu - u Willovo tamno, zeleno jezero. Cak su i njene oci imale nijanse jeseni u sebi - opojno zelene s trackom zute oko sarenica.

Jason Williams volio je imati vremena za sebe. Volio je lutati sumom i slikati ono sto je za druge bilo samo drvece, nebo i obicno mjesto u gradu. Jason je cijenio male stvari, radio puno i nadao se malo.

Volio je biti sam, ponekad je to cak volio vise od svega drugoga i ta zelja za samocom cesto ga je plasila. Ta zelja ga je proganjala gdje god da je isao, s kim god da je bio, pa cak i kada je bio sa njom, s onom koju je na neki cudan nacin volio. Alice je nekoc bila njegova najveca zelja, sada je cesto bila samo prepreka, djevojka koja ga je sljedila u stopu, a Jason je volio samocu, cekao je samocu i nadao se samoci. Alice je cijenio, volio i postivao, ali ona ga nije razumjela, nije htjela vidjeti njegovu stranu. Alice je oduvijek zivjela u svom nemiru - tamo gdje se osijecala najsigurnije.
Jednom davno taj nemir ga je privlacio, sada ga je cesto gusio, tjerao na mjesta na koja nije htio ici, na mjesta koja nije htio poznavati.

Hodajuci tako dobro poznatim putem, ubrzo se nasao na obali Willovog jezera - tamo gdje je puno prije godina pronasao svoj mir, tamo gdje je nekoc vidio svoj dom u odrazu vode i mirnoci koja ga je okruzivala. Tu nije bio dugo, previse dugo, ali s dobrim razlogom.

"Sto ti tu radis?" Zacuo je dobro poznat glas i okrenuo se iza sebe kako bi vec u sljedecem trenutku bio oci u oci s nikim drugim nego Madison.

"Mogao bi te pitati isto pitanje." Lezerno je odvratio na sto je ona prekrizila ruke na prsima i cinicno mu se podsmjehnula.

Jason nije volio igrice, a to je bas ono sto je Madison cesto radila - igrala se tudim osjecajima kao da su igracke. Usprko tome, nije mogao, a da ne primjeti njenu mokru kosu i bijelu haljinu koja je na gornjem dijelu bila pripijena uz njenu kozu na pojedinim mjestima djelomicno prozirna zbog kapljica vode. Izgledala je skoro pa bozanstveno tako prirodna, zlatne mokre kose i s kapljicama koje su klizile niz njene ruke i vrat ukrasavajuci njenu ljupku kozu. Madison se oduvijek isticala i Jason nije mogao ne pomisliti da pripada bas tu - u jesen Willovog jezera, okruzena zlatnim liscem i sivim nebom.

"Mogao bi isto tako i otici." Rekla je nekim neodredenim tonom u kojem se nadzirala doza hladnoce i necega sto mu nije bilo poznato.

Sutio je jedno krace vrijeme promatrajuc djevoku ispred sebe. Trenutno ga nije cak ni nervirala, nije u njeu budila nista drugo osim ravne crte - ravnodusnosti koju j inace izbjegavao.

"Istina, da." Kratko je odvratio na sto je ona samo puhnula i prosla rukom kroz jos uvijek mokru kosu.

"Sigurna sam da ce Alice popizdit ako jos koju minutu ne provedes sa njom." Rekla je s polusmjeskom koji se cesto ocrtavao na njenom licu, a oboje su znali da je pogodila bolnu tocku.

"To se tebe ne tice." Ostro je prosiktao kroz zube sto je natjeralo Madison da se nasmjesi jos sire.

"Istina, da." Poklonila mu je njegov odgovor i nastavila gledati duboko u njegove oci. Jason je dobro znao da u zelenim ocim nece vidjeti bas nista, da su one prazne piput njene prasnjave duse. S toga se siroko osmijehnuo i okrenuo joj leda nestajuci u zlatnoj sumi. Iako Madison to nije znala, ovoga puta pobjeda je bila njegova jer za razliku od njenih ociju, u njegovim je jos uvijek bilo necega.

Alice Fischer sjedila je na uredno slozenom krevetu njemo promatrajuci radnje svoje najbolje prijateljice.

Ono sto Alice nikada nije razumjela bila je ta cudna navika koju je Lilith imala. Navika doduse nije bila cudna, ali Alice nikako nije mogla shvatiti zasto je netko s toliko prirodne ljepote toliko vremena provodio ukrasavajuci svoje lice s toliko sminke. Ono sto je znala, bilo je to da je Lilith duboko u sbei nesigurna, obuzeta tom nekom zeljom da u svemu bude najbolja.

Alice je, s druge strane, oduvijek bila sigurna u svoje radnje, pricala je glasno, hodala uzdignute glave i cvrsto stajala na zemlji. Usprko tome, Alice je imala jednu veliku manu, a ta mana ce je jednom kostati svega sto je sagradila.

Sjedeci tako u tisini, njemo je tapkala prstima po koljenu cekajuci da vrijeme sto brze prode. Alice je mrzila cekati, ali vise od toga, mrzila je uzalud potraceno vrijeme.

"Skoro sam gotova." Lilith je progovorila i dalje gledajuci u ogledalo. Alice je njemo kimnula glavom i nastavila tapkati prstima. Bilo je necega u tom zvuku sto ju je smirivalo, nesto sto je zvucalo poput kise na dasci prozora, nesto sto se lako moglo pretvoriti u oluju valova koji bi je naposlijetku utopili.

Nemir je cesto bio njen mir jer mir je ono sto je jedva poznavala.

"Dolazi li Jason danas?" Lilith je upitala sada vec gledajuci u Alice. Tanka linija tusa naglasavala je njene plave oci, a zarko crven ruz upotpunjavao je njene vec pune usne, a blago rumenilo vracalo je boju njenoj blijedoj kozi. Bila je lijepa, dapace, bila je prelijepa i svi su toga bili svijesni, ukljucujuci i Alice.

"Naravno. Nema razloga da ne dode." Alice je odgovorila nekim monotonim tonom, a Lilith se samo osmjhnula.

"Znam, ali znas i sama da su se stvari izmedu njega i Madison pogorsale."

Alice je iznervirano udahnula i ispustila zrak iz pluca.

"Znam. Iako ne razumijem u cemu je problem. Ponasaju se ko djeca." Odvratila je vidno ne zeleci pricati o tome. Alice je voljela Madison, ali vise od toga je htjela i voljela Jasona i iz nekog, cak i njoj stranog razloga, zeljela je Madison sto dalje od njega.

"Zasto ga jednostavno ne pitas?" Lilith je upitala uz blagi osmijeh.

"Jer postoje stvari o kojima ne pricamo." Iznervirano je uzvratila, " A Madison je jedna od njih."