Tek sada, sa svojom 21 godinom, napokon prihvatam činjenicu da vjerovatno nikada neću sresti osobu koja će gledati svijet onako kako ga ja vidim, i sa kim ću moći da napokon oživim, jer ja nit' sam živa, niti mrtva. I umorna sam. Umorna sam od prolaženja kroz to sama, želim da još neko gleda u oblake dok hoda ili sjene drveća po trotoarima i stvara si od toga priče. Sretna sam i želim podijeliti tu sreću sa nekim, nasmijati nekoga u prolazu. Treba mi neko sa kim ću na sav glas ulicom pjevati tako da si svi redom začipaju uši i smijati se zbog toga. Tužna sam i želim da me neko razumije, i podsjeti me kako je dosadno i besmisleno biti tužan, da me podigne sa dna. Ljuta sam jer ljude oko mene ne ljute stvari koje bi ih trebale ljutiti i jer puštaju da budu pasivni akteri života onda kada to ne bi smjeli. Ali razumijem ih. Mnogo velika je potrebna želja ili potreba da uradiš nešto iako je šansa da ćeš uspjeti u tome manja od makovog zrna, takve stvari ostavljamo sanjarima ili očajnima, ne samo očajnima, nego onima koji više nemaju u životu slamke za uhvatiti se, onima koji imaju dovoljno veliko srce da svoj život stave na liniju u svrhu općeg dobra. Previše je na kocki svima drugima koji bi i htjeli pokušati. Željna sam kulture. Ne mogu da slušam muziku koja se danas sluša. Ne mogu da se oblačim onako kako se većina oblači. Ne mogu da gledam programe koji se danas gledaju. Ne mogu da koristim isti rječnik koji većina javno koristi. Ne mogu. Želim nazad u neko drugo doba, doba u kojem bih se uklapala ovakva kakva jesam, uvijek čudna i gotovo uvijek nasmijana. Ovome lijenom, depresivnom dobu pod zastavom lažno nasmijanih lica ne pripadam, a polako me uzima pod svoje...
