Zarobljena

Poglavlje 1.

Emma

Topao zrak je milovao moje obraze, kao nekada sto su milovale majcine ruke. Jutro mi je najljepse, imam osjecaj da se nalazim u Chicagu u svom domu ispunjenom srecom i znacima paznje, kao da sam i dalje petnaestogodisnjakinja sa medom u ruci  mastajuci o svijetu gdje su svi nasmijani i gdje se nalaze najljepse stvari svijeta.

Jedino sto mi je ostalo od mog zivota je moja sestra, za nju sve radim. Kada smo ostali bez roditelja ona je tek tada shvatila sta znaci izgubiti nekoga, a ja sam se trudila biti uz nju i ne pokazati joj koliko sam slomljena od boli.

Ljudi kazu "iznenadna nesreca". Nista nije iznenada, neko to u tisini isplanira i kada se dogodi pravo vrijeme ucini sta zeli. Nisu poginuli slucajno, ubio ih je neko sa namjerom. Stojim iza svog misljenja, mada ga ne mogu dokazati.

Ja sam imala samo 15 godina, dok je Sabrina imala 10. Zeljeli smo otici na putovanje pa je otac (Jonathan) odlucio da idemo na planinu. Koliko je samo volio boraviti na planinama, mislim da je potajno imao svesku gdje bi zapisivao na kojima je sve planinama koracio kako bi sa ponosom poslije sjeo i citao.

Taj dan smo isli na duze putovanje, destinacija nam je bila planina Charles Mound. Sjecam se da je na radiju bila neka tuzna dpanska pjesma, mama (Jeniffer) je uzivala u spanskim pjesmama, budile su se neke posebne emocije u njoj. Takve vrste pjesama mi bez nje ne ostavljaju vise nikakav uticaj. A mozda je razlog taj sto su pjesme ovdje zabranjene, tako da sam zaboravila i njihov smisao.

Nakon nekoliko sati voznje, ukljucujuci i stalne pauze zbog mucnine koju ju je imala Sabrina, napokon smo stigli. Mogu slobodno reci da zadnje trenutke provedene sa njima ce ostati u divnom sjecanju. Smjeh je uvijek ukrasavao njihovo lice unatoc svemu.

Znali su sta se desava u svijetu, da se u Dallasu nalazi mjesto koje mole Boga da ne zakoracimo, skrivali su to od mene misleci da necu nikada saznati i da za to nema potrebe ali znala sam.. znala sam toliko toga.

Moji roditelji su Sabrinu i mene uvijek pokusavali drzati podalje od drustva i provodjenja vremena vani bez njih. Uvijek su se plasili necega.. necega tada meni neobjasnjivog.

Kada je bilo jako kasno, odlucili smo krenuti, otac me je iznenada zagrlio i nestao u sekundi. Kada sam pitala mamu gdje odlazi, rekla mi je da ce uskoro doci. Osjetila sam njeno drhtanje u glasu koje ju je izdavalo, mogla sam osjetiti strah pod njenin kostima. Poznavala sam je najbolje, znala sam sve njene osjecaje, ali u tom trenutku se je pojavilo jos nesto.. nesto sto mi je bilo nepoznato.

Nakon nekoliko minuta dobila je poruku, uzela je torbu i poljubivsi nas u celo rekla da ce se ubrzo vratiti i da se cuvamo. Nije vise imala onaj osmjeh, nesto se je desavalo ali ja sam bila nemocna uciniti nesto.

Sabrina i ja smo cekale satima ispred kafica, prolaznici su nam upucivali cudne poglede. Hladnoca u dlanovima Sabrininim se je polahko pocela uvlaciti pod moje kosti, ali ja sam opet ostala zarobljena nemogucnoscu uciniti nesto znacajno za nju.

Zagrljaj oca i poljubac majke je moje zadnje sjecanje na njih.

Da li sam se prevarila? Da li je to zaista bio nas zadnji zajednicki susret?