Fantastična Bića i sve o njima

6. Sfinga

Sfinga (grč. Σφίγξ, Sphigx) biće je s lavljimtijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovomili ljudskom glavom; postoji u egipatskoj igrčkoj mitologiji, a javlja se i u hinduizmu.

Hatšepsutina sfinga

Etimologija:

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ,Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω,sphiggo, [sphingo] = "zadaviti". Naime, ugrčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezinezagonetke.

Karakteristike:

Prvo se javlja u Egipćana u Staroj Državi, a potom je preuzeta i u grčku mitologiju. Grci su je prikazivali na slikama na vazama i reljefimakako stoji, za razliku od ležeće egipatske s različitim licima ili muškim licem, i to kao krilatog lava sa ženskom glavom ili pak kao ženu s lavljim šapama, pandžama i prsima, azmijskim repom i orlovim krilima.

Egipatska sfinga:

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

Androsfinga - lavlje tijelo, ljudska glavaKriosfinga - lavlje tijelo, ovnova glavaHijerosfinga - lavlje tijelo, sokolova ilijastrebova glava.

Avenija ovnoglavih sfingi

Poznata je granitna sfinga koja ima glavukraljice Hatšepsut, a danas se čuva uMetropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku.

Također je poznata i alabasterna memfiskasfinga te ovnoglave sfinge koje prikazujuboga Amona u Tebi, a izvorno ih je bilo oko 900.

Velika sfinga u Gizi:

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egip. Khafra) ili njegova sina Djedefrua, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. pr. Kr.). Natpis na Velikoj sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Re - Atum.

Grčka sfing:

Podrijetlo:

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. PremaHeziodu[1] bila Ehidnina i Ortova, premaApolodoru[2] Ehidnina i Tifonova kći, a premaPauzaniju[3] Lajeva je kći.

Hera (ljuta na Tebance jer nisu kaznili Laja koji je oteo Hrizipa iz Pise), Ares (zato što jeKadmej ubio njegova sina zmaja[4]), Dioniz[5] iliHad[6], ovisno o izvorima, poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije[7] (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla: Etiopija je bio naziv za daleke zemlje, pa se tako to odnosi i naEgipat, gdje je Sfinga bila muško biće, prikaz faraona ili boga Sunca). u Tebu. Prema drugim izvorima[8] bila je jedna od Kadmejovih kćeri koju su izludjeli i koja je pretvorena u čudovište.

Edip i zagonetka:

U Tebi je, prema Sofoklu[9], Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:

"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"

Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjekkoji u djetinjstvu puže, kad odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke stijene i umrla[10]. Druga inačica govori da se proždrla.

Zagonetku je naučila ili od Muza[11] ili od Lajakoji ju je poučio Kadmejovim zagonetkama i proročanstvima iz Delfa[12]. Gornja je zagonetka kasno postala stalnim dijelom predaje[13], a prema nekim rjeđim izvorima[14], postojala je i druga zagonetka:

Dvije su sestre: jedna rađa drugu, a druga prvu.

Odgovori su "dan" i "noć" (obje su riječi -ἡμέρα i νύξ - ženskoga roda u grčkome jeziku).

Azijske sfinge:

Ime:

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga(skr. "ljudska zvijer"), purushamirukam(tamilski "ljudska zvijer"), naravirala (skr."čovjek mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali"čovjek lav") u Šri Lanki, manusiha ilimanuthiha (pali "čovjek lav") u Mjanmi te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

Tradicija:

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji iGrčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijskesfinge i dalje je prisutna. Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća pr. Kr. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da sfinga nije nastala stranim utjecajem.

Vrste:

U južnoj Indiji sfinga je znana kaopurushamriga (sanskrt) ili purushamirukam(tamilski), što znači "ljudska zvijer". Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje grijehe iz pobožnika koji ulazr u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamrigaigra značajnu ulogu u ritualima Šivinimhramovima. U okrugu Kanya Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75kilometara te posjećuju i štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči izMahabharate, u kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.

U Šri Lanki sfinga je znana kao narasimha ili "čovjek lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s Narasimhom, četvrtominkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto. Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.

U Mjanmi sfinga je znana kao manusiha ilimanuthiha. Prikazivana je na uglovimabudističkih hramova, a legenda govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.

Nora Nair i Thep Norasingh dva su imenasfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim dijelom tijela lava ilijelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze umuško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.

Maniristička i simbolistička sfingaUredi

Manirizam:

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskomsfingom. Glava joj je podignuta i ima poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.

Takve su sfinge prikazivane kad su grotesknedekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknogdizajna koji se proširio Europom u gravuramatijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stiluRégence perioda (1715. - 1723.).

Simbolizam:

Sfinge su bile pretmurne za razdoblje rokokoate su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene u 19. stoljeću uromantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe naegipatsku.