Aicha

Diana

Pokušavala sam ga probuditi već neko vrijeme, no on je stalno nalazio izgovore kako bi nanovo i bezbrižno utapao u san. Odavno nisam vidjela da je bio tako zadovoljan dok sniva. Odavno nije bio ovako lijep  dok spava. Dugačke, naklonjene, crne trepavice čuvale su stisak kapaka ne bili usnile još koji minut. Ležao je na stomaku i leđa su mu se činila još šira kako se njegova snažna muška ruka savila preko polovice lica,  držeći se podalje od napada neprijatelja zvana- jutro. Ovog puta, jutro se zvalo- Diana.

Hajde ustaj, zakasnit ćeš na posao. - Nježno sam ga pokušavala istrgnuti iz tog očito lijepog sna. 

Samo još pet minuta, molim te, za pet minuta me probudi.- Mrmljao je dok se je okretao na drugu stranu kreveta. Ali i ja sam žurila na posao, tako da sam morala ustanoviti da će i on biti budan prije, no što krenem, jer znala sam da ako ga ne probudim sad, prespavat će. Otrgnula sam pogrivač sa njegovog tijela i bacila ga na pod, te sam dodala:

Hop, hop. Ustaj sad! -Trebala sam već krenuti. Izbočenim očima me je gledao. Izgledao je pomalo izbezumljen. Protrljao je oči, potom se namjestio u sjedećem položaju uz kut kreveta, te  je nastavio trljati oči, sporijim pokretima, kao da razmišlja. Pomislila sam šta li je to usnio, pa  sam se trgnula iz razmišljanja jer sam kasnila. Žureći sam zgrabila jaknu, torbu, poljubila sam ga u čelo. On je i dalje sjedio uz isti kut i gledao u prazno. Mislim da nije ni shvatio da sam ga poljubila i izjurila iz  stana pravac u automobil.  Kad sam ušla u automobil, na susjednom sjedištu položila sam svoje stvari, ubacila sam ključeve i oglasio se zvuk motora. Krenula sam kroz dugačke Bečke ulice, zatrpane gužvom i saobraćajnim žamorom u 9 ujutru. Do firme mi je trebalo nekih 50tak minuta, tako da sam bila pod manjim pritiskom da ću zakasniti, te sam se prepustila dnevnom sanjarenju u autu. To i vožnja nazad ka našem stanu su jedina dva termina u kojima mogu da razmišljam, sanjarim i maštam. Nisam sebi dopuštala više vremena da razmišljam, jer i ovo je previše opterećavajuće. Nesretan čovjek treba uvijek naći preokupaciju. Nikad mu ne dajte da se suoči sam sa sobom. Obično je sam taj čovjek razlog vlastite nesreće. Moglo bi se pomisliti, zašto je žena, djevojka s početkom 30tih godina nesretna, kad je neposredno napustila stan, poljubivši vjerenika, kojeg očito jako voli. Ulazivši u auto i marširajući prema poslu u Bečkim ulicama. No, nije sve što vidite sreća. Nije sve što osjetite nužno i zadovoljenje. Iako sve naizgled paše, iako sve ide po logici, ipak nije sve kako se to čini. Mnogo je kompleksnije. Čovjek kojeg sam neposredno pred napuštanja stana poljubila u čelo i kojeg volim je plemenit, pošten, vrijedan i pažljiv čovjek. On je moj vjerenik. On je divan. On se oko moje ljubavi trudi, iako to ne mora. I ja se oko njegove ljubavi, trudim, ali mi ne uspijeva.  On mene ne voli. Nikada me nije volio. Sumnjam da će me ikada voljeti! Ovo nije neka patetična sumnja djevojke, koja je predugo zaručena, već je to istina koju je djevojka odabrala živjeti. Naivno, vjerujući, da će kad-tad oglasiti ta vjenčana zvona, ako se cijela preda i dušom i tijelom čovjeku koji je odveć doživio jednu pravu ljubav i izgubio. U životu nema mjesta za dvije prave ljubavi. Ova vožnja je čini mi se dugo trajala, stigla sam na vrijeme ispred firme, no već sam bila smorena. Nije me začudo čekalo puno posla u kancelariji. Smjestila sam se, uzela sam kafu sa aparata, upalila računar, izvadila skicu za novi tržni centar koji se namjerava otvoriti na glavnoj cesti i momentalno sam ostavila sve te stvari na stolu, imajući samo olovku među mojim usnama i nastavljajući razmišljati. Misli su me vratile na težak i naporan studij, o tome koliko sam zapravo bila sretna djevojka. O tome koliko je moj nekadašnji self zamišljao da će biti sretniji ukoliko ispuni ovaj poziv arhitekture, misleći da radeći ono što voli će je učiniti najsretnijom na svijetu. Ali kao što rekoh, stvari su kompleksnije. Dugo dočekana sreća ne rezultira takvim zadovoljenjem kakvim se očekivao, nažalost. Moja nekadašnja ličnost nije mogla naslutiti da s vremenom se mijenjaju prioriteti. S vremenom manje mislimo o zadovoljenju vlastitih snova, a više o usrećivanju najmilijih.  S vremenom čovjek postaje manje sebičan.  Studirala sam arhitekturu u Sarajevu. Mukotrpne, studentske dane sam provodila u okruženju relaksiranih Sarajlija. No putevi su nam se studija rastali kada sam u 26.toj godini odlučila otići u Beč i naći posao po struci i preživjeti jer je bilo teško u Bosni. Bila sam tako ambiciozna, nezaljubljiva, osoba koja se ne veže za druge. Nezavisna. Nekadašnja Diana mi se jako sviđala. Uhvatila sam let za Beč. Raskomotila sam se i naoružala svoj mp4  muzikom kako bi se zabavila pri letu. Bila je 2006 godina. Najljepša godina u mom životu, a ujedno i početak kraja. Prije nego što smo trebali krenuti, i tim posljednim minutama smjestio se jedan dečko na dotada praznom sjedištu kod mene. Izgledao je umorno. Nije mi se činio naročito pristupačnim. No, baš tako mi je i trebalo. Nisam raspoložena svakako za priču. Upalila sam muziku i gledala kroz prozor kako se podižemo. Odjednom, osjetim kako mi se mp4 rastrgava iz ruke i gledam izbezumljeno u dečka pored mene. On, držeći taj mali aparatić, lista pjesme koje imam sačuvane na njemu. Bila sam šokirana nekulturom tog dečka pored i nisam znala šta trebam da uradim. Dok je on nastavljao bezbrižno listati playlistu, izgovorila sam: