Aicha

O njegovoj priči će se zboriti...

U avionu je sjedio mladić pored mene, koji mi je ispričao svoju priču.

„Mislim da sam živio samo da bih nju upoznao."

Emir Stjepanović sada ima 23 godine i kaže:

Uvijek sam bio veseo momak, družio se, opijao i ludovao od noći, pa sve do jutra. Mijenjao sam cure. Najčešće su to bile one male beznačajne veze, eto tako, da bih mogao pokazati da imam djevojku. Nijedna mi nije značila. Svi su mi bili dragi u okruženju. Bio sam svoj čovjek, živio svojim načinom života. Imao sam i prijatelja i neprijatelja. Ni na šta se nisam obazirao u životu, pa i školu sam gurao, tek tako. Ali...

Ona? Ušla je u moj život i promjenila moj svijet, sve ono na šta prije nisam obraćao pažnju ili što mi nije imalo smisla me je odjednom spopalo. Tek tako, nesvjesno, u kratko sam vrijeme upoznao vrijednost pravog života. Pogledi su nam se sreli u parku. Našli smo se na pola puta, išao sam sa prijateljem ka njenom smijeru, a ona sa prijateljicom koračala opozitno, prema mom smijeru. Imao sam priliku da vidim kako se smiješi  beznačajnim pričama njezine prijateljice koja je bila ujedno njena pratnja. Taj smiješak me stalno prati u snu. Smiješeći je skrenula pogled k meni. Za dva nepuna minuta rodila se je ljubav. Znao sam da je ona moja. Polako smo se zbližili jedno drugom. Prvi put sam bio postiđen, iako sam muškarac. Nisam mogao ispočetka da joj priznam šta osjećam, bojeći da ne bih pokvario svu tu ljepotu koju imam priliku da vidim. Najviše sam je volio provocirati. Najviše sam volio kad se ljuti. Nema ničeg slađeg nego kad namršti facu i podigne nos. Bila je prirodna, nije se trudila utopiti u društvo. Opet, imala je svoj stav ta prkosna djevojka, no sve u svemu bila je jedna fina duša. Rado je pomagala drugima, vjerovala je i onima kojim treba, a i onim kojim ne treba. Gledala je optimistično na svijet, ali isto tako imala je u sebi i malu dozu pesimizma. Svaki čovjek ima mane kažu, ne znam. Mislim da sam se onda baš u njene mane zaljubio. Fascinirala me je njena priča, naime od njenih drugarica sam čuo kako ona prije nije imala momaka. Jednom prilikom sam čak čuo da se nikada nije ni poljubila. Rasla je u mojim očima iz dana u dan. Čekala je onog pravog. Ja sam samouvjeren momak ali kada je o njoj riječ tada sam jedno potpuno nesigurno dijete. Odlučio sam učiniti prvi korak. Nisam bio brzoplet, pokušao sam što smirenije da je „zavedem". Vrijeme je prolazilo i primjetio sam da sam sve bliže cilju. Znaš, nasmijavao bih je iako joj često nije bilo do toga..Naposlijetku, imali smo samo oči samo jedno za drugo." Čudno je kako se pored neiskusne žene najviše nauči." Mada mislim da ona nije bila neiskusna, štaviše ja sam se tako osjećao. Sve mi je to bilo novo, a što je najvažnije, bilo je upravo to ono što me je duhovno ispunjavalo. Dovoljno mi je bilo samo da me dodirne, pa makar ono grubo. Poljubili smo se. Imao sam osjećaj kao da je to bio moj prvi poljubac u životu. Zapravo ću ti reći i da jeste. To je bio jedini značajan poljubac. Zavidjeli su nam mnogi na sreći. Bar su imali čemu, bili smo sretni, a sreća je najveće bogatstvo. Svakodnevnica mi se je sastojala u pisanju sa njom, razgovoru sa njom, ah kad se sjetim..o ti silni razgovori. Kada sam joj prvi put rekao"Volim te", raširile su joj se zjenice, usne porumenile, a ona problijedila je i trzajućim glasom je odgovorila: „O moj Bože, napokon, hvala ti. Znaš, i ja tebe." Na to sam se nasmijao. Tako je to simpatično rekla da sam je samo zagrlio, jer bi svaka riječ pokvarila taj čarobni trenutak. Katkad je dolazila kod mene kući, gledali bi filmove, a ponekad kad bi bila neka važna utakmica, koja nju nije nimalo zanimala, ona bi se razniježeno uvukla pod moj zagrljaj, te polahko zadrijemala. Mene bi ta slika toliko zanijela da bih čak i zaboravio na utakmicu.

Sve je bilo uredu dok... nisam saznao jednu neugodnu istinu..

Naime, vezano je za Almira Pehratovića, mog najboljeg druga. Još od malih nogu smo zajedno igrali fudbal i stalno mi je bio pratnja. Zvali su nas „braća Grim". Takmičili bi se ko će imati više djevojaka, ili ko će zabiti više golova. Više je proveo vremena u mojoj kući, nego u svojoj vlastitoj. Upoznali smo se kao djeca u vrtiću. Bio je on krhko i niježno dijete. Izgledao je kao mala curica, ali lijepa kao slika. Djeca kao djeca...znaju biti tako okrutni. Zadirkivali su ga svakodnevno, a on bi se povukao u ćošak i poluglasno izgovarao sljedeće riječi: "nisu vrijedni toga vrijedni, smiri se.." mene je to doticalo i impresioniralo istovremeno. Ustao sam izigravajući heroja i jasno izjavio „rat" toj okrutnoj grupici dječaka. Kasnije smo on i ja završili sa čvorugama kod vapitatačice i čekali smo roditelje da nas odvedu kući. Prilikom čekanja odvalili smo se grohotom smijati. Iz toga se izrodilo prijateljstvo. Od toga dana, pa nadalje, kada god mi je nešto manjkalo, mogao sam na njega računat. Tada sam sebi govorio: „Volim što nemam brata jer bih ga manje volio od Almira."