Kim Jennie je 18-godišnjakinja koja živi u Južnoj Koreji. Njezini roditelji su vlasnici najveće kompanije u Južnoj Koreji i stalno putuju pa rijetko provode vrijeme s kćeri.Jennie se cijeli svoj život osjeća prazno jer joj nitko nikad nije pružio lj...
Moje ime je Kim Jennie.Imam 18 godina i dolazim iz najbogatije obitelji u Južnoj Koreji.Moji roditelji osnuju najveću kompaniju u Južnoj Koreji, a vjerojatno i cijelom svijetu.Jedinica sam i nemam braće.Iako sam oduvijek željela imati stariju sestru.Trenutno sam zadnja godina srednje škole i iskreno jedva čekam da otiđem.Zašto?Jer se nikad nisam tamo uklopila.Na neki način sam bila popularna jer su svi znali tko sam i tko su moji roditelji.. Mnogi su mi zavidili i htjeli su biti na mom mjestu.Misle da je moj život savršen, ali nije ni blizu tome.Nemam puno prijatelja u školi jer su svi arogantni i umišljeni..Često čujem kako cure loše govore o meni, ali me to ne dira..Voljela bih da mogu promijeniti svoj život.Stvarno bih.
.... Jutro
Osjetim kako mi svjetlina tuče u oči i polako otvorim oči. Pogledam na sat. 6:30 am. Danas sam ustala ranije nego obično.Ustanem i napravim jutarnju rutinu. Obučem ovo:
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Siđem niz stepenice i naletim na jednu od služavki. Služavka:Oh gospođice Jennie.. Dobro jutro.. Doručak vam je spreman Jennie:U redu.. a gdje su mama i tata? Služavka:Ohh otišli su na poslovni put prije pola sata Jennie:A meni nisu nista rekli.. Nisu me cak ni pozdravili - rekla sam razočarano.. Pa naravno, njih nikad nije bilo briga za mene, nikad me nisu ni voljeli samo su me uvijek kritizirali.. Zbog njih sam najviše postala ovakva.
Sjela sam za stol i počela jesti doručak. Sama.. Pa naravno većinu vremena Jedem sama jer mi roditelji stalno imaju nekog posla..Za mene nikad nemaju vremena.
Otišla sam u garažu i sjela u auto te se odvezla u skolu.
Ušla sam unutra i mnogi su mi počeli slati razne poglede.Neki cudne,a neki ljubomorne.Jednostavno to ignoriram.Nisam bas jako društvena i imam samo par prijatelja.Osmijeh mi je pao na lice kad sam ugledala svoju najbolju prijateljicu Lisu.Imam još dvije vrlo dobre prijateljice Rose i Jisoo ali one idu u drugu skolu.
Lisa:Jennieee! - poskocila je do mene i zagrlila me Jennie:Lisaa!Vidjele smo se jučer a vec mi nedostajes Lisa:Ohh i ti meni.. Pa kako si danas vidim da bas nisi raspoložena Jennie:Ohh ma nista.. Moji roditelji su opet otišli na put i nisu mi nista rekli.. Ahh znaš vec kakvi su Lisa:Ne brini Jennie, ako si usamljena ja sam tu uz tebe i uvijek cu biti Jennie:Hvala ti Lisa - Ona je jedina koja me razumije.. Stvarno mi puno znaci sto je tu uz mene.Ona je jedina osoba koju volim(kao prijateljicu) iako ne vjerujem baš u ljubav
... Nakon skole
Odvezla sam se kuci iz skole.. Bila sam umorna i samo sam cim prije htjela leci u krevet.No u tom trenu mi je zazvonio mobitel.. Mama?Čudno, obično me nikad ne zove jer je "prezaposlena".
Jennie:Haloo? Mama:Bok Jennie.. Slusaj kao sto vec znaš ja i tvoj otac smo na poslovnom putu.. No danas se vraćamo kuci Jennie:Vec, zašto ste uopce išli na tako kratko? Mama:Da, pa radi se o tome da se danas navečer selimo.. Ja i tata smo spremili svoje stvari tako da još sa- Jennie:Ček Stoooo?? Selimo se?? Pa kamoo?I zašto mi to tek sad govoriš mama?? Mama:Nemam vremena sad poslije cu ti sve objasniti.. Uglavnom selimo se u Busan tamo si vec bila i nije daleko od Seoula.. A sad odmah idi spremi sve svoje stvari Jennie:A sto s našom kućom ovdje u Seoulu? Mama:Ostat ce tako kako je... jer ćemo se jednog dana tu vratiti.. A sad moram ici, vidimo se uskoro Poklopila mi je prije no sto sam ista rekla.. Ne mogu vjerovati da se selimo.. U Busan.. Mislim tamo je vrlo lijepo ali lijepse mi je u Seoulu.. I tu imam Lisu.. Ona je jedina osoba koja me razumije.. A sad ju neću vise viđati kad odem u Busan.. Ahh tako ce mi nedostajati.. Moram ju nazvati
Jennie:Halo Lisa? Lisa:Halo, Jennie, kako si? Je'l se nešto dogodilo? Jennie:Pa zapravo je.Možemo se naci u onom parku za 15 minuta pa cu ti sve ispričati Lisa:Okej, moze. Bok! Jennie:Bok!
Poklopila sam i počela se spremati.Stvarno sam nervozna kako cu reci Lisi da moram sad ici.. Bit ce mi teško pozdraviti se s njom.. Ali mozda ce ponekad moći svratir kod mene u Busan.. Pa nije toliko daleko.. Samo se nadam da cu se uskoro vratiti u Seoul..
U parku
Jennie:Lisaa-dosla sam do nje i čvrsto je zagrlila Lisa:Jennie, sto je bilo da si me pozvala? Jennie:Paa.. -i tako sam joj sve ispričala Lisa:Stoi? Odlzis? Ali zašto? Kako cu ja bez tebe? Jennie:Neznam uopce razlog zašto moram ici, ali nadam se da cu se vratiti.. Ti si mi sve Lisa..Najbolja prijateljica ikad.. I znam da u Busanu neću imati tako dobru prijateljicu poput tebe.. Ali mozda me možeš doći posjetiti u Busan? Ili mogu ja doći u Seoul? Lisa:Naravno Jennie pokušat cu doći u Busan ponekad da se možemo družiti Jennie:Hvala ti Lisa puno.. Cut ćemo se svaki dan i zovi me da čujem kako je u Seoulu Lisa:Naravno Jennie.. I molim te pazi se i nemoj napraviti nista glupo.. Ako se osjećaš lose samo me nazovi, ok? Jennie:Da naravno da hocu Lisa:Idi sad da se stignes spremiti Jennie:Okej, bok i čujemo se
...
Dosla sam kuci i počela se spremati.Uskoro zacujem zvono. Sigurno su mama i tata dosli. Mama:Jennie, došli smo, dođi dolje Jennie:Idem! -rekla sam i došla dolje sa stvarima Mama:Jesi spremna? Jennie:Jesam Mama:Dobro uzmi stvari krećemo odmah
U limuzini
Jennie:Pa hoćete li mi sad reći zašto uopce odlazimo u Busan i kad ćemo se vratiti Tata:Pa slušaj Jennie,moramo se odseliti u Busan zbog kompanije.. Jennie:Kako to mislis? Tata:Odlučili smo udružiti 2 najveće kompanije u svijetu a to je naša kompanija i kompanija Jeon Jennie:Kompanija Jeon? Kakve to veze ima sto idemo u Busan? Tata:Ta kompanija je u Busanu..Pa se mi moramo tamo premjestiti sa svojom kompanijom.. I da još nesto vrlo važno Jennie:Sto? Tata:Živjet ćemo zajedno u jednoj velikoj kuci sa obitelji Jeon Jennie:Stoo? Ali zašto? Mogli ste VI otici sami u Busan.. Meni bi bilo savrseno dobro u Seoulu Tata:Jennie ovo je odlučno i nema vise prigovaranja.. Ne možeš tako razgovarati s roditeljima Mama:Ima da se ponasas pristojno i da ne radiš probleme kao kod kuce, jasno? Jennie:Ughh..U redu
Stvarno ih mrzim.. Oa zašto mi to rade.. Zašto su uvijek takvi prema meni.. Nikad u zivotu mi nisu ni rekli da me vole niti me zagrlili.. Kakvi su to roditelji.. Polako su mi počele padati suze ali sam ih brzo obrisala da ne vide kako plačem.. U ovom trenutku jednostavno sam poželjela nestati sa ovog svijeta..Ja ne pripadam ovome svijetu..
