paragrafi

2. 505

Dugi, tanki prsti jedne ruke su napravili dom oko napola prazne šalice zelenog čaja, Toranj od Ivana Kušana u drugoj ruci.
Naočale na vrhu prćastog nosa, žuti pramenovi svezani u nered navrh visoka čela; crni džemper se penje na uski vrat i nalazi utjehu na njenoj donjoj vilici, plave hlače koje su više isparane nego cijele otkrivaju kožu boje karamela. Vani je ledeno, ali je Moira previše udubljena u knjigu da bi primjetila vlastito smrzavanje.
Iz čitanja je prekide tek udaljeni duboki glas. Malahija.
Ispusti zadržani uzdah, tek dolazeći k sebi, shvaćajući da je vani prokleto ledeno.
Lagano uzdišući, podiže pogled sa plave knjige i ugleda Malahiju kako stoji pred vratima, mrmljajući kako je Moira nemarna prema vlastitom tijelu.

Zašto bi i marila? Nije li ona nitko i ništa, samo predmet koji se iskoristi i baci, tako je bare- Ne!

Ne! Moira je živa, Moira je tu, Moira je više od ničega, Moira je- Moira.

"Moira, tako si prelijepa kad si okružena snijegom ali molim t-"

"Ne! Ne govori mi da sam lijepa! Reci mi da sam pametna, ili da imam dobar ukus u glazbu! Ili viceve koji te tjeraju da se smijem! Ili da imam lijep glas! Molim te, ne tretiraj me kao stvar, natjeraj me da mislim da sam vrijedna!" Moira zajeca, čaj odavno prosut po lažnom sivom granitu koji je prekrivao hladan hodnik. Ostavljajući praznu šalicu i knjigu na komodu, dođe Malahiji i čvrsto ga zagrli.

"Moira, dušo. Polako. Diši." Malahija uzvrati zagrljaj, lagano se odvajajući nakon minute tišine.
Minuta koja nikada neće biti vraćena, minuta koja je uzalud utrošena na tišinu, a moglo se reći mnogo toga za taj minut, neizrečeno odjednom postati izrečeno, da će se slomljena srca sastaviti, da će zagrljaj preći u nevin poljubac, a nevin poljubac u nalet strasti, nalet strasti u ljubav.

Ali nije.